Peđa za MONDO: Neću da varam košarku!

Dan pošto je bio svjetska košarkaška vijest broj jedan, Peđu smo našli, opuštenog i nasmijanog u Nju Orleansu u društvu svoje djece.

Kako je to biti košarkaški penzioner?

"Ha, ha, ha... penzioner. Pravo da ti kažem još na neki način nisam svjestan toga, sve je vjerovatno još svježe. Okupiran sam klincima, u školskom sam odboru, pa i nemam puno slobodnog vremena da razmišljam. Znaš, sve je ovo velika promjena za mene, navikao sam posljednjih 15 godina da sam non-stop na putu, po hotelima i sada je ovo zaista velika promjena. Kada tako živiš ponekad zaboraviš da imaš porodicu, uđeš u mašinu profesionalnog sportiste... A, sada je stvarno lijepo biti kod kuće sa svojima. Svima je lijepo, ali najvažnije je klincima što je tata tu".

Koliko si dugo razmišljao o ovoj odluci?

"Recimo da sam počeo ozbiljno da razmatram ovu opciju tokom prošle sezone. U suštini nije ovo bila teška odluka. Ja sam sebe u životu navikao da radim i igram samo na visokom nivou. Prosto nisam više bio zadovoljan mojim igrama. Zbog povreda nisam bio fizički prisutan na zadovoljavajući način. To je uticalo najviše na odluku. Htio sam da budem čist - sam pred sobom", rekao je Peđa i dodao nešto što se rijetko može pročitati, čuti...

"Neću da varam svoju profesiju. Dok sam mogao, davao sam maksimum, sad više to nije slučaj i zato je bilo pošteno da se povučem".

Da li si imao opcija za ovu sezonu, NBA , Evropa?

"Mnogi moji prijatelji su me nagovarali da još igram, čak i danas. Iskreno, još u septembru, kada me je moj menadžer pitao gdje bih volio da igram - rekao sam da ne pregovara ni sa jednom ekipom, jer sam na neki način raščistio sa sobom, pa nisam htio da pomutim planove nekom klubu, tako što ću nešto kao pregovarati, a oni potom računati na mene".

Ali... Kao i svaki put, postoji - ali.

"Ali, izvadio mi je juče listu timova koji su bili zainteresovaji za mene i video sam da je bilo interesovanja od velikih klubova, pretendenata za titulu... Bila su to imena Dalasa, San Antonija, Lejkersa. Rekao sam mu: 'To je OK, ali nemoj molim te da mi pokazuješ cifre koje su nudili', hahaha", nasmijao se Peđa, a onda dodao:

"Ma, mislim da sam donio pravu odluku u pravom trenutku".

A, Evropa? Da li je bilo ponuda tokom ljeta, za vrijeme "lokauta". Pominjala se Grčka?

"To su standardne spekulacije u Grčkoj, koje se pojave kad god sam tamo preko ljeta sa porodicom... Povezivali su me sa Panatinaikosom i Olimpijakosom, a istina je da nije bilo ni ponuda, niti sam ja to ikada želio".

Sada, kada pogledaš unazad, koji ti je najljepši period u košarkaškoj karijeri?

"Hmmmm... Da razmislim", zaćutao je Peđa na kratko i onda rekao:

"Vjerovatno počeci bavljenja košarkom. To su najinteresantniji, najljepši i nekako najzdraviji dani u karijeri svakog sportiste. Nema samo pukog 'profesionalazima', već je suština u treninzima, takmičenju, entuzijazmu, borbi za poziciju u prvom timu. Predivni su ti dani provedeni u juniorskim selekcijama. U Zvezdi je bilo jako lijepo. Dosta sam vezan za te godine, za moje prve korake. Tada je, kao što je poznato, bilo prepreka i izazova za mene, kako košarkaških, tako i ovih životnih".

A, poslije...

"Poslije se sve promijeni kada uđeš u profesionalne vode. Ja nikada nisam težio velikim ugovorima, nije mi novac bio na prvom mjestu. Moji su ciljevi u košarci uvijek prije svega bili sportski. To mi je usadio moj prvi trener u Zvezdi, Predrag Badnjarević, koji mi pomogao da dotaknem plafon. Možda će neki stručnjaci reći da nisam dovoljno radio na nekom detalju ili segmentu igre, ali to je bio moj plafon", kaže Stojaković.

Nešto što je za njega plafon, za nekoga je nebo.

"Ja sam uvijek mnogo radio na individualnom planu, što mi je davalo veliko samopouzdanje, koje je jako bitno".

Viđaš li danas klince sa tim radnim navikama?

"Nisam mnogo bio u klubovima da to gledam, uostalom to je dosta i individualna stvar, star vaše ličnosti, karaktera. Vrlo je važno da postoje ljudi koji će da te usmjere u pravom smjeru u tom dobu. Naravno nešto dobiješ i od roditelja".

Stojaković se još jednom sjetio prvog trenera.

"Baš sam sinoć poslao poruku Badnjareviću. Napisao sam mu: 'Da nije bilo tvoje ludačke upornosti, mene danas ne bi boljela leđa'. Šalim se malo sa njim", pričao je Stojaković sa osmijehom i dodao:

"Realno, boljela bi me leđa od nekog drugog posla kojim bi se bavio da nisam izabrao košarku".



Ovdje u Srbiji, mi smo bili jako vezani za tvoje i Divčeve dane u Sakramento Kingsima. Da li se sjećaš da su ljudi u šest ujutru na Trgu Republike gledali uživo vaše utakmice? Zvuči nestvarno, zar ne?

"Sjećam se, kako da ne... Ali, ja taj osjećaj, dok sam igrao, nisam imao. Tek sam poslije shvatio koliko nas je ljudi gledalo i voljelo u Srbiji. Tek kasnije, kada su me ljudi zaustavljali po ulicama Beograda i pričali o tome kako su nas sudije pokrale, kako je neki igrač Kingsa trebalo da ima veću minutažu, ukapirao sam koliko su se tada vezali za nas, i to je mnogo lijepo".

O Kingsima...

"Mogu da kažem da su to najbolje godine u karijeri. Drago mi je da smo Divac i ja zajedno mogli da predstavljamo jednu zemlju i jednu ekipu. Davali smo ljudima i razlog da prate NBA".

Naravno, najponosniji smo na tvoje partije u reprezentaciji i zlatne medalje u Indijanapolisu i Istanbulu. Kako bi opisao te dvije reprezentativne "akcije"?

"Meni je, kao i svakom klincu u to vrijeme, bila ambicija da zaigram u reprezentaciji moje zemlje. Odrastao sam gledajući reprezentaciju. To mi je bilo glavni cilj. Nismo se mi kao klinci tada ugledali na neke tamo individualce, već na reprezentaciju kao tim, na te momke koji su se kao ekipa odvajali od ostatka Evrope. Slušali smo priče o tome šta su Kukoč i Dražen i ostali radili na treningu...", priča Stojaković i naglašava:

"Pazi, kažem na treningu... To smo onda htjeli i mi da dostignemo. Na svu sreću, imao sam tu priliku da dostignem visoki nivo. Fenomenalan je osjećaj osvajati zlatne medalje... To je zapravo neopisivo. Vrhunac karijere svakog našeg sportiste je kada predstavljaš svoju zemlju i još doneseš radost narodu. Ja sam uvijek imao motiv da igram i da se stalno dokazujem u reprezentaciji".

Za čime, košarkaški, najviše žališ?

"Ima mnogo tih stvari. Znaš, ja sam dosta samokritičan... Krivio sam sebe često za neke neuspjehe ekipa u kojima sam igrao. Krivio sam prvenstveno sebe, recimo, zbog poraza od Los Anđeles Lejkersa u onom finalu Zapada. Poslije lošeg rezultata reprezentacije, preispitivao sam svoju odluku da na igram tog ljeta, krivio sebe za te poraze. Uvijek sam tokom karijere razmišljao o tome - šta sam drugačije mogao da uradim, da promijenim stvari", kaže Stojaković i dodaje:

"Generalno, mislim da uvijek treba krenuti od sebe. Ovog ljeta sam razmišljao, recimo, kako sam mogao da spriječim neke povrede u karijeri".

Koju bi utakmicu igrao ponovo?

"Ne bih ništa mijenjao!", iznenadio nas je Stojaković.

"Ja vjerujem da je sve to bilo suđeno da tako bude. Mi sami sebi krojimo puteve u životu. Zadovoljan sam onim šta sam dao svojoj karijeri, a to su i veliki trud, odricanje, kako mene, tako i moje porodice", pričao je Stojaković, a kada je čuo "muk" s druge strane žice, pitao je:

"Možda zvuči čudno ovaj odgovor? Ali, svi smo mi pomalo čudaci, zar ne?" (smijeh).



Koja je po tebi tvoja najbolja partija u karijeri? Na koju si najviše ponosan?

"Hmmmm, nisam stigao još o tome da razmišljam. Pa povukao sam se prije 24 časa hahaha", nasmijao se Stojaković, a onda se uozbiljio:

"Ma ne, ja generalno nisam nikada bio mnogo analitičan u tom smislu. Ljudi ne znaju, ali ja recimo nikada nisam poslije neke utakmice sjeo i pogledao snimak, da vidim kako sam igrao. Ne znam da li je to vrlina ili mana. Ja sam tip koji poslije utakmica po dva sata nisam pričao ni sa kim, već sam vraćao film u svojoj glavi i znao sam potez po potez... I razmišljao sam tada o tome gdje sam eventualno mogao da budem bolji. Zato sam već sutradan na timskom sastanku znao gdje sam griješio".

U Srbiji nisi igrao puno, ali si sa sedamnaest godina uspio sa Zvezdom da osvojiš titulu. U kakvom ti je sjećanju ostao crveno-bijeli dres?

"Ja sam zvezdaš - svi smo u porodici zvezdaši. I to je onda divan osjećaj, kada igraš za tim za koji navijaš od malena. Meni su te dvije godine u Beogradu bile super. Ljudi koji su bili u to vrijeme u Zvezdi su me zavoljeli brzo i imao sam pravu podršku. Najviše bi, ponovo, volio da se zahvalim Predragu Badnjareviću, jer je on bio više od trenera za nas".

Početkom prošle decenije redovno si leti svraćao do Kališa. Da li pratiš dešavanja u Zvezdi? Svetislav Pešić je ponovo tu.

"Pratim preko medija, jer nisam bio od 2008. godine u Beogradu. Znam za zvezdine nedaće prethodnih godina, ali ne znam baš šta je srž problema. Fenomenalno je što se trener takvog kalibra, kao što je Kari, vratio i našao motiva da ponovo radi sa mladim igračima. To je njegova vrlina, što uspijevao da radi sa mladima i pravi i rezultate".

Da li bi volio da odigraš oproštajnu utakmicu?

"Ne! Imaju ljudi pametnija posla u životu nego da gledaju mene kako se oproštam od košarke".

Šta dalje, ostaješ uz košarku? Trener možda?

"Ideja mi je da ostanem uz košarku, ne znam tačno na koji način. Ne vidim sebe kao trenera, možda nešto u upravi nekog kluba. Možda mogu da iskoristim svoja iskustva. Vidjećemo. Volio bih da budem što bliže NBA ligi, jer ipak je to - to".

I "to je bilo to" od Stojakovića. Ostaje nam da premotavamo snimke. Neke od njegovih partija ostaće besmrtne.

I u pravu je naročito za jednu stvar. Neke utakmice ni mi više ne moramo da gledamo ponovo. Znamo ih napamet.

(Daniel Bukumirović, MONDO)