Fotografija najboljeg tenisera svih vremena Novaka Đokovića već deceniju privlači pažnju.
Najbolji teniser svih vremena Novak Đoković tenisku karijeru počeo je pod nadzorom čuvene Jelene Genčić, koja je i jedna od najzaslužnijih osoba za njegove sportske uspjehe. Nekadašnja sportistkinja prepoznala je talenat u dječaku koji je na Kopaoniku prvi put imao priliku da upotrebi reket i udari lopticu, što će kasnije u životu raditi najbolje na svetu. O tome koliko je Jelena bila značajna govori i Novakova objava kojom je prije 10 godina obilježio početak NATO agresije na SR Jugoslaviju.
Prije tačno 25 godina počelo je bombardovanje Jugoslavije, a na današnji dan prije 10 godina Novak Đoković je pokazao jedno od mjesta koje za njega ima nevjerovatnu vrednost. Fotografisao se pored zida o koji je prvi put udarao lopticu... "Uspomene. Zid o koji sam prvi put udarao teniske loptice sa Jelenom Genčić. Uništen bombama, ali i dalje tu", napisao je Novak na engleskom, uz fotografiju na kojoj se vidi pored zida koji je prošaran gelerima. Pogledajte tu sliku:
Memories...Wall where i hit my first tennis balls w/ Jelena Gencic. Destroyed by bombs but still there#gratefulpic.twitter.com/LJklCkgSgc
— Novak Djokovic (@DjokerNole)January 29, 2014
Upravo u bombardovanju mnogi pronalaze izgovor za snagu koju je Novak Đoković crpio kako bi pobijedio svoje protivnike na terenu. Imao je 12 godina kada je Jugoslavija bombardovanja bez odluke Savjeta bezbjednosti UN, a sve ono što je proživio tokom 78 dana agresije formiralo ga je kao ličnost. O tome je često pričao za srpske medije, ali i strancima kojima je pokazivao sklonište u kojem je boravio.
"Nalazimo se u skloništu ispod stana gdje smo upravo razgovarali. Ovde smo proveli svako veče najmanje 14-15 noći tokom bombardovanja. Ludo je kada pomisliiš koliko ljudi je bilo u ovom skloništu i krilo se od opasnosti koja je dolazila iz vazduha. Ostalo je isto kao što je bilo prije 20 godina", rekao je Novak i pokušao da se prisjeti koliko ljudi je bilo u skloništu: "Pokušavam da se sjetim, cijela zgrada, preko 50 stanova je bilo u zgradi, mnogo ljudi. Nema mnogo prostora. Mali tuneli ovuda, vrata bi bila zatvorena u slučaju požara, detonacije, eksplozije..."
Đoković je u skloništu bio zajedno sa članovima najuže porodice. "Sve sada izgleda drugačije, nisam dugo bio ovdje, ne sjećam se mnogih stvari. Bio sam baš mali, u strahu, plašio sam se. Emotivno je bilo teško, nisam znao šta je sljedeće što može da se dogodi mojoj porodici. Pamtim da je u prvih par dana bilo mnogo straha i podrhtavanja, suza, patnje. I poslije pet-šest dana ljudi su počeli da pjevaju, da igraju karte i da prihvate realnost sa kojom se suočavaju i da će morati svako veče da dođu ovdje i da se mole da će sve biti u redu i da gledaš stvari sa pozitivne strane", prisećao se tokom razgovora.
Prvi dani NATO bombardovanja bili su posebno teški za porodicu Đoković. "Nije se to desilo prve, ali jeste druge ili treće večeri. Eksplozija me je probudila, zvuk slomljenog stakla. Moja majka je pala, udarila je glavom o radijator i onesvijestila se. Otac je povikao: 'Nole, tvoja braća!' Još nisam imao 12 godina, ali sam bio najstariji. Odveo sam Marka i Đorđa na ulicu, pošto u našoj zgradi nije bilo skloništa, tako da smo otrčali do tetkine zgrade!", prisjetio se Novak, a onda nastavio: "Bilo je tri ujutru, vidio se dim od bombi na ulicama. Pao sam, ogrebao ruke i koljena i čuo kako se krhotine kotrljaju prema meni. Pogledao sam gore i vidio kako prolaze dva F117 lovca. Gađali su vojnu bolnicu sa dvije rakete, a eksplozija je bila 500 metara od nas. Sve se treslo od udarca. To je trauma, ja se i danas plašim iznenadnih zvukova, alarm me natjera da skočim!"