Ua, sudija! (greške koje se pamte)

Sudije... Nezaobilazni akteri svakog sportskog događaja, uvijek zgodni za prebacivanje odgovornosti u slučaju poraza, uvijek laka meta za navijače i funkcionere, dok su od igrača i trenera vremenom postali dosta dobro zaštićeni.

Sudije, naravno, griješe, kao i svako ko se bavi bilo kojim poslom - nerijetko ih na "tanak led" navlače igrači svojim nesportskim potezima. Međutim, malo je profesija u kojima se greške tako dugo pamte i tako skupo plaćaju, prije svega u moralnom smislu.

Pojedini arbitri zbog najčešće nehotičnih grešaka dolaze na "crne liste" čitavih naroda, a neki ostaju upamćeni ne toliko po jednom konkretnom kiksu, već po tendencioznosti, ispoljenoj na nivou cijele utakmice.

Tako su u bivšoj Jugoslaviji generacije i generacije fudbalskih navijača odgajane na priči o švajcarskom sudiji Dinstu, koji nas je "pokrao" u finalu Evropskog prvenstva 1968. godine, protiv Italije u Rimu.

U ovom tekstu nećemo se baviti takvim pričama, u kojima je teško razdvojiti činjenice od mitologije, već ćemo se koncentrisati na neke od očiglednih grešaka i(li) previda, kojima su sudije, svjesno ili nesvjesno, krojile ishode važnih mečeva.

JESTE ILI NIJE?

Ipak, prvo moramo da podsjetimo na finale Svjetskog prvenstva 1966, u kojem je Engleska kao domaćin pobijedila Saveznu Republiku Njemačku - 4:2, nakon produžetaka.

Džef Harst je u 101. minutu doveo Engleze u vođstvo od 3:2, golom za koji ni bezmalo pola vijeka kasnije ne može pouzdano da se tvrdi da li je bio ili nije. Lopta se od prečke odbila na zemlju, bezmalo pod uglom od 90 stepeni, a glavni sudija Gotfrid Dinst pokazao na centar poslije konsultacija sa pomoćnikom iz Sovjetskog Saveza, Tofikom Bahramovim.

Pravilo fudbalske igre kaže da je gol postignut kada lopta čitavim obimom pređe gol-liniju.

Neki smatraju da se to u konkretnoj situaciji na Vembliju dogodilo, neki da nije. Posebno je zanimljivo da je studijom engleskog univerziteta Oksford utvrđeno da je lopta poslije Harstovog udarca zakačila liniju i da je nedostajalo šest centimetara da to bude regularan pogodak.

Još jedan kuriozitet - po sudiji Bahramovu kasnije je dobio ime nacionalni stadion Azerbejdžana u Bakuu...

BOŽJA RUKAI

Fudbalsko majstorstvo Dijega Armanda Maradone zauvijek će ostati ukaljano golom za vođstvo od 1:0 protiv Engleske, u četvrtfinalu Mundijala održanog 1986. godine u Meksiku.

Maradona je pokušao da odigra dupli pas sa Horheom Valdanom, ali je do lopte došao Stiv Hodž i zahvatio je više nego nespretno, tako da ju je proslijedio u sopstveni kazneni prostor. Na taj "balon" krenuli su Maradona i golman Piter Šilton, a vazdušni duel dobio je 20 centimetara niži Argentinac!

Već u direktnom TV prenosu, cijelom svijetu je bilo jasno da je Maradona u nedostatku centimetara isturio ruku i lobovao Šiltona na nedozvoljen način, ali su sudija iz Tunisa Ali bin Naser i njegovi pomoćnici propustili to da uoče.

Jedan od najboljih fudbalera u istoriji poslije meča je rekao da je gol dala "malo Maradonina glava, malo božja ruka", čime je i kumovao svom instinktivnom, ali u krajnjoj liniji ipak nečasnom postupku.

Argentina je pobijedila Englesku 2:1, uz briljantan solo prodor Maradone za vođstvo od 2:0 i počasni gol Gerija Linekera, da bi u polufinalu savladala i Belgiju (2:0), a u finalu SR Njemačku (3:2) i tako po drugi put postala šampion planete.

BOŽJA RUKAII

Vremenom je fer-plej u fudbalu postao stvar na koju se izuzetno obraća pažnja, pa su tako i sami igrači počeli da ispravljaju sudijske greške, bez obzira što su one išle u prilog njihovim timovima.

Recimo, napadač Liverpula Robi Fauler u meču protiv Arsenala 1997. godine tražio je od arbitra da ne dosudi penal poslije njegovog kontakta sa golmanom Dejvidom Simenom.

Tijeriju Anriju nešto slično nije palo na pamet, kada su Francuska i Republika Irska igrale produžetke u revanš susretu baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010.

Francuski veteran rukom je umirio loptu koja bi, inače, otišla u gol-aut, spustio je sebi na nogu i asistirao Vilijamu Galasu, koji je glavom sa dva metra pogodio mrežu Iraca. "Trikolori" su u 103. minutu izjednačili na 1:1 i zahvaljujući pobjedi od 1:0 u Dablinu otišli na Mundijal...

Do tada smatran izuzetno korektnim fudbalerom, Anri se radovao golu kao da je bio najregularniji mogući, a protesti Iraca kod švedskog sudije Martina Hansona (stajao na ivici kaznenog prostora) nisu urodili plodom.

Republika Irska ostala je bez zasluženog puta u Južnu Afriku, ali i Francuzima je poslije "presjela" Anrijeva ruka, jer su na tom SP osvojili samo jedan od mogućih devet bodova, a uz to se dogodio nezapamćeni skandal - pobuna igrača protiv selektora Rajmona Domeneka.

TRI ŽUTA = CRVENI

Englez Grejem Pol dijelio je pravdu na dva svjetska i jednom prvenstvu Evrope. Sudio je finale Kupa UEFA, finale nacionalnog FA i Liga kupa, a imao bi sigurno još bolju karijeru, da na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine nije napravio retko viđen gaf.

Pol je sudio utakmicu prve faze Australija - Hrvatska (2:2) i tom prilikom isključio štopera "vatrenih" Josipa Šimunića tek pošto mu je pokazao treći žuti karton!?

Kada je poslije utakmice shvatio šta je uradio, odlučio je da se odmah povuče sa tog SP, kao i svih narednih velikih internacionalnih takmičenja. Nastavio je da sudi mečeve Premijer lige i evrokupova...

ZAVIO "PLAVCE" U CRNO

Šta je sve te majske večeri radio Norvežanin Tom Hening Evrebo (na slici)...

Igrala se revanš utakmica polufinala Lige šampiona 2008/09 između Barselone i Čelsija. Poslije 0:0 na Nou Kampu, domaćin je poveo golom Esijena i mogao da duplira prednost da je Evrebo bar jednu od tri situacije u šesnaestercu Barselone okarakterisao prestupom za penal.

Ako faulovi nad Maludom i Drogbom nisu bili dovoljno uvjerljivi, onda su dva igranja rukom morala da budu povod za "najstrože kazne".

Barsa je u 90. minutu, sa igračem manje, izjednačila svojim jedinim udarcem u okvir (Inijesta), a Evrebo je u nadoknadi vremena "zažmurio" na ruku Etoa, kao i na ruku Pikea pri rezultatu 1:0.

Zbog toga je Evrebo na terenu bio izložen šikaniranju od strane Balaka, Drogbe i Bosingve, a Englesku je morao da napusti tajno, pod pratnjom policije. Dobio je i mnogobrojne prijetnje smrću...

SVIRAJ TO PONOVO, GREJEM

Grejemu Polu je pomenuta greška iz 2006. svakako najveća u karijeri, ali nije za potcjenjivanje ni slučaj poništenog gola u posljednjim sekundama utakmice Everton - Liverpul, odigrane u aprilu 2000. godine.

Tekle su posljednje sekunde sudijske nadoknade vremena. Golman Liverpula Sander Vesterveld izveo je slobodan udarac ispred kaznenog prostora, ali umjesto da lopta ode daleko u polje, ona je pogodila u leđa igrača Evertona Dona Hačisona i odbila se u nebranjenu mrežu!

Trebalo je da to bude pobjeda Evertona u gradskom derbiju od 1:0, ali je Pol poništio gol, uz objašnjenje da je vrijeme isteklo! Problem je bio u tome što Pol nije označio kraj duvanjem u pištaljku, već se on dogodio samo u njegovoj glavi...

Sudija je poslije meča "promijenio ploču", izjavom da gol nije priznat zbog opstrukcije igre od strane Hačisona, što se na TV snimku takođe vidi da nije tačno. Tek poslije "penzionisanja" u maju 2007. priznao je da je tada napravio grešku zbog koje izuzetno žali.

ZAR NI FAUL?!

Polufinale Mundijala 1982, između SR Njemačke i Francuske, po opštem mišljenju je jedna od najuzbudljivijih utakmica u istoriji SP.

Duel u Sevilji završen je neriješeno u regularnom toku (1:1), pa i poslije 120 minuta (3:3, Francuska vodila 3:1), da bi Nijemci prošli u finale boljim izvođenjem jedanaesteraca - 5:4.

Svoj uspjeh "panceri" u velikoj mjeri duguju Holanđaninu Čarlsu Korveru, koji je, jednostavno, odlučio da ignoriše brutalan start njemačkog golmana Tonija Šumahera na Patriku Batistonu.

Francuz je ušao sa klupe u 50. minutu, da bi već u 60. bio iznijet na nosilima, u besvjesnom stanju, nakon Šumaherovog istrčavanja i divljačkog udarca u glavu.

Lob Batistona završio je pored stative, a start dostojan suspenzije na više utakmica za Korvera nije bio ni prekršaj (penal)!? Utakmica je, prosto, nastavljena tako što je Šumaher izveo gol-aut.

IZ AUTA DO SREBRA

Mada je fudbal definitivno najbogatiji primjerima sudijske dekoncentracije i "sljepila", odlučili smo da za kraj izdvojimo par klipova iz bliske košarkaške istorije.

Ogromna greška načinjena je u polufinalu Svjetskog prvenstva u Turskoj 2010, u kome je domaća selekcija savladala Srbiju rezultatom 83:82.

Novica Veličković pet sekundi prije kraja je donio "orlovima" minimalnu prednost, da bi Kerem Tunčeri poslije solo prodora donio veliko slavlje navijačima u dvorani Sinan Erdem.

Turski plejmejker je na početku akcije jednom nogom izašao u aut, ali niko iz sudijske trojke Karion (Portoriko), Estevez (Argentina), Mercedes Sančez (Dominikanska Republika) nije imao hrabrosti da uzme loptu organizatoru šampionata i tako, praktično, uvede Srbiju u finale protiv SAD.

BUDIMO REALNI...

Naravno, sudijske odluke nisu uvijek išle na štetu Srbije (Jugoslavije).

Svjetska košarkaška titula iz Indijanapolisa, kojom se toliko dičimo, mogla je (trebalo je?) da završi u rukama Argentinaca.

Vlade Divac je šest sekundi prije kraja, pri rezultatu 75:75, promašio oba slobodna bacanja, na drugoj strani se Hugo Skonokini stuštio ka košu, gdje su ga u "sendviču" dočekali Divac i Marko Jarić.

Grk Nikos Picilkas i isti onaj Mercedes Sančez, koji nas je "pokopao" u Istanbulu 2010, ostali su nijemi u situaciji kada je bilo sasvim logično i opravdano svirati faul.

Skonokini bi tada imao šansu da jednim pogođenim bacanjem riješi utakmicu u korist svog tima, ovako se otišlo u produžetak, koji su "plavi" dobili rezultatom 9:2 i uzeli zlato.

(I. Bogunović - MONDO, foto: Guliver/Getty Images/Jamie McDonald)