U novom nastavku filmskog serijala "Nastrane domaćice", režiser Saša Karanović će vas upoznati sa filmom koji je na devetom mjestu naše top liste bizarnih domaćih filmova.
Nakon što smo odgledali djelo Veljka Bulajića iz 1979. godine, vrijeme je da se upoznamo sa filmom "Već viđeno" (1987).
Vau! Ovaj film! Ako Bulajić ima veze sa Pazolinijem i Raselom, Marković je ovdje bez sumnje srodnik De Palme (Dressed to Kill, Body Double, Obsession), Demija (Last Embrace) i Cronenberga (Spider prije svega) – Henry: A Portrait of A serila Killer, Angst i Pauvelov Peeping Tom su takodje srodnici ovog filma.
Mustafa Nadarević toliko dobro pati od infantilne neuroze da do kraja filma na njegovom licu možemo vidjeti filmske preteče njegovog lika: samog Pitera Lorija (iz Langovog M ili Ingsterovog The Stranger on the Third Floor), ili Entonija Perkinsa (svi nastavci filma Psycho).
Nadarević igra Mihaila, nekada klavirsko čudo od djeteta, danas instruktora klavira na Radničkom univerzitetu „Braća Jakovljević“, koji dvadeset i tri godine – naravno - nije dodirnuo klavir. Zaluđuje ga instruktorka baleta Olgica, koju igra Anica Dobra, mnogo mlađa djevojka u koju se zaljubljuje. Ona prihvata njegovo nemušto udvaranje i održava s njim tokom filma seksualnu vezu, putem koje ga kontroliše da bi ga iskoristila kao zvijezdu na priredbi koju priređuje, koju će prenositi televizija i koja bi mogla biti njena karta za bijeg od oca alkoholičara i oboljelog mlađeg brata.
Mihailo ne bi bio naš Mihailo sa liste kada ne bi izgovarao ovakve rečenice: „Osetio sam kako me nekako cinično gleda. – Ko? – Klavir.“, i kada ne bi imao konstantni deju vu (odatle naziv filma), viđenja prošlosti, svoje ljubljene i napaćene majke, nevjernog oca, negdašnje, predratne građanske idile, koju uništavaju komunisti, na smrt osuđujući njegovog oca, glumca koji je za vrijeme rata nastavio raditi tj. zabavljati okupatora – tipične Markovićeve teme, koji na više navrata pravi autoreference, između ostalog činjenicom da se bavi pitanjem glumačke i istorijske odgovornosti dok mu u filmu glumi majka.
Sekvence Mihailovih napada, priviđanja, su najbolje u filmu. Prelijepo osvjetljene (kapa dole Živku Zalaru), širokim objektivom, iz tačke gledišta protagoniste, praćene dramatičnom muzikom, one najviše podjećaju na DePalmine pomenute filmove. U ovim scenama Mihailo naslućuje i budućnost, tako da imamo mnogo flash-forward trenutaka koji nas dovoljno zbunjuju i u pravim trenucima da spriječe da film postane dosadan – ovu funkciju ima i Petar Božović u svojoj tipičnoj "Lepota poroka/Braća po materi/ili skoro svaka uloga Petra Božovića" ulozi.
I kao da bi citat DePalma – Hičkok bio upadljiviji Marković nam daje čak dvije scene Anice Dobre pod tušem. U prvoj je to u subjektivnoj, voajerskoj vizuri protagoniste, koji je zatiče pod tušem i kreće ka njoj dok ona, hvala Bogu, vrišti:
U drugoj, klimatičnoj sceni filma, imamo veliki citat Hičkoka, možete već i misliti kakav:
U okviru serijala predstavićemo vam 10 filmova, a nove tekstove objavljujemo subotom!
(Saša Karanović za Mondo.ba)