Kako su državni parlamentarci dramatično poboljšali statistiku i rezultate.
Dežurni brojači učinka ovdašnjih ministara i poslanika iz organizacije CCI prije nekoliko dana objavili su rezultate monitoringa rada Parlamentarne skupštine BiH za prvih devet mjeseci ove godine istakavši da su u posmatranom periodu u oba doma zajedničkog parlamenta usvojene tek četiri izmjene i dopune postojećih zakona i nijedno novo zakonsko rješenje.
Od noćas u 4 časa i 10 minuta ova briljantna statistika državnih parlamentaraca nije više tako siva i negativna.
Usvojena je još jedna izmjena i dopuna, pa je tako broj usvojenih izmjenjenih i dopunjenih zakona porastao na fantastičnih pet (5), što je rezultat vrijedan pažnje, takoreći divljenja i dokazuje na koji način 42 poslanika i 15 delegata zarađuje svojih 5.500-7.000 maraka mjesečno i kako se sprdaju sa vlastitim biračima koji su ih izabrali.
Peti izmijenjeni i dopunjeni zakon kojim je dramatično poboljšan rezultat rada Parlamentarne skupštine je taj famozni „akcizni“ kojim će se, odlučeno je jutros u 4 i 10, povećati cijena goriva u BiH.
Sjednica Predstavničkog doma iznjedrila je pravi parlamentarni fajt, sa svim odlikama žestoke i napete političke borbe u kojoj se ne biraju sredstva, u kojoj se krše pravila i poslovnici, lobira, prijeti, ucjenjuje, poziva telefonom u kasne sate sa nekih važnih domaćih i međunarodnih adresa.
Krajnji rezultat je nepovoljan po građane u koje se svi zaklinju jer će oni morati da skuplje plaćaju gorivo na uštrb imaginarne priče o procvatu cestogradnje u zemlji, cestogradnje u kojoj se ovdje priča više od deceniju i po, koja se svodi na svečana otvaranja dionice po dionice autoputeva na koje, zbog neadekvatne zaštite, počesto izlaze i životinje što je valjda neka vrsta preventive da se ne vozi prebrzo i ne krše ograničenja.
Međutim, sjednica je iznjedrila i jedan povoljan rezultat za misleće građane i birače koji nisu zaslijepljeni šupljim partijskim obećanjima, jer je ogolila našu političku scenu do nivoa do kog su bili skinuti oni golaći sa Partizanovog stadiona prekjuče.
Pokazala je i u kakvom brlogu neprincipjelnosti, nemorala, laži i podvala funkcioniše naša politička scena na kojoj se ispunjeno obećanje traži svijećom, a građane tretira kao nižu rasu, ništarije. Razbila je sve nebulozne priče o zaštiti nacionalnih interesa, borbi za identitet, istrajavanju na političkim stavovima. Raskrinkala je i mit o patriotama i izdajnicima i razdjevičila i posljednjeg demagoga koji tvrdi da politika kod nas nije tek borba za goli interes, privatni i stranački.
Jer da je sve suprotno od gorenavedenog, ne bi poslanici SNSD-a akcize povećali zajedno sa Šefikom Džaferovićem zbog koga su na početku mandata redovno napuštali sjednice Predstavničkog doma jer ne žele da im predsjedava osoba koja se dovodi u vezu sa ratnim zločinima.
„Sve je to politika“, reći će vam neki Košarac ili Majkićeva, kada ih upitate zašto im je Džaferović sada partner. E pa nije politika.
Jer ne dovodi se Džaferović u vezu sa nezakonitim branjem trešanja u komšijinom dvorištu pa da njegov slučaj može da bude tek kusur u političkoj borbi, već sa najbrutalnijim zločinima nad Srbima u Zenici i Zavidovićima, zločinima za koje niko nije odgovarao i zločinima koji sjajno služe za unutrašnju političku borbu i podsjećanje da sudovi, od haškog, preko sarajevskog, sude samo Srbima i samo za zločine nad Bošnjacima. Da je postojao makar trun principa i morala, ova situacija je mogla da bude iskorištena da se Džaferović, a preko njega i cijelo pravosuđe koje, tvrde u SNSD-u, kontroliše SDA, do kraja istjera na čistinu, razgoliti i raskrinka tako što bi se svima u tom kolu poručilo: „Gospodo, ova država će da bude blokirana, dok balans u procesuiranju ratnih zločina ne bude uspostavljen“. Međutim, nakon akciza, svaka dalja reakcija u vezi sa zločinima za svaku osobu koja ima imalo mozga u glavi, biće označena kao klasično licemjerje.
Sljedeće pitanje je ko je sada patriota, a ko izdajnik, ko radi za građane Srpske, a ko šuruje sa strancima.
„Sve je to politika“, reći će vam Košarac ili Majkićeva na pitanje zašto su pristali da pojedu Vigemarkove kolače i zašto im aplaudira Johanes Han. E pa nije ni to politika.
Jer ako strani centri moći, strane kuhinje, mračne sile, zapadne službe, briselski administrativci, njemački špijuni i engleski obavještajci rade sve da Republiku Srpsku razvlaste, svedu na nivo prazne ljušture i na kraju unište, onda šurovanjem sa evropskim predstavnikom i pristajanjem na njegove zahtjeve, postajete saučesnik u toj užasnoj operaciji.
Ili je, pak, došlo do istorijskog zaokreta u toj politici pa nam sada stranci odjednom misle dobro. Ako jeste, to bi valjalo saopštiti javnosti, pa da konačno prestanemo sa tumačenjem teorija zavjere i s mirom pojedemo po kolač.
I to što prije, jer ćemo sljedeće godine morati da se stisnemo.
“Vi morate i u svojoj kući da se stisnete i uzmete sami od sebe da bi kasnije nešto dobili i imali. Moramo svi podnijeti određenu žrtvu i dio tereta”, branila je Milica Marković u izjavi za Buku stav SNSD-a koji je od početka bio za povećanje akciza.
Dakle – moramo. Množina.
Konačno neki optimizam u ovom sivilu. Eto, svi ćemo da se stisnemo jer to moramo, pa će tako da urade i u SNSD-u. Samo zajedno smo jači.
Šteta što se nisu ranije stiskali, pa Majkićeva možda ne bi uzela cijelu otpremninu i vratila se na posao, nego tek dio tog novca. Možda ni Špirić ne bi kupio cijeli stan u Beču, već samo kuhinju i WC. Na kraju krajeva, možda ni SNSD ne bi uzeo svu vlast, već samo jedan njen dio. A ne, tu su se već stisnuli. Velika žrtva, zaista.