Film "Enklava" srpski je kandidat za ovogodišnjeg Oskara, a od večeras je na redovnom repertoaru banjalučkog multipleksa Palas. To je dobra prilika da popričamo sa režiserom filma Goranom Radovanovićem.
"Enklava" obrađuje život Srba koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji u malim izolovanim zajednicama, a radnja se dešava neposredno nakon Pogroma u martu 2004. godine.
Šta se desi kada neko premine u enklavi, a groblje se nalazi izvan nje, na neprijateljskoj teritoriji? U priči, uz mnogo peripetija, jedan osamdesetogodišnji starac će ipak biti sahranjen, i to zahvaljujući svom unuku, desetogodišnjem dječaku koji se usudio da učini nešto nemoguće za obje zajednice - da zavoli i stekne prijatelja na suprotnoj strani...
Film "Enklava" do sada je prikazivan i nagrađivan na brojnim festivalima u svijetu, a tek ga čeka Holivud. Pitali smo Gorana Radovanovića kakav je prijem njegov film imao kod publike do sada?
"Publika je uvijek naklonjena prema nečemu što je dobro. Film je djelo za sebe, on ima svoju logiku, strukturu, on je mikrokosmos i mi smo ustanovili da djeluje.
Ja lično sam se zapanjio posljedicama koje film izaziva. Događa se da na 90 odsto projekcija imamo uplakane ljude, i to uglavnom muškarce.
Film je u Moskvi dobio veliku nagradu publike, u meksičkom Montereju takođe nagradu publike, prikazan je na festivalu A kategorije u Montrealu, a sada idemo u Haifu, takmičarski program Antalije, Hag i Brisel", kaže za MONDO Radovanović.
Glavne uloge u "Enklavi" tumače Nebojša Glogovac i Anica Dobra, uz Miodraga Krivokapića, Nenada Jezdića i Gorana Radaković, ali i djecu iz kosovskih enklava Filipa Šubarića, Denisa Murića, Nenada Stanojkovića i Milana Sekulića.
"Na Kosovu postoji jedan realan život, život u enklavama, život istraumatizovanih ljudi, jedna drama koja je surova i apsurdna u 21. vijeku, gdje su ljudi limitirani u smislu fizičkog kretanja.
Napravio sam ovaj film jer mi zaista ne znamo kakav je život tamo - informacije koje imamo o Kosovu su toliko dezavuisane, da postoji inflacija informacija koje nam više ništa ne znače", priča nam Radovanović.
Pitali smo ga da li je naučio nešto novo o sebi radeći na filmu?
"Kako da ne. Vi unesete neke podsvjesne elemente koji tek poslije naknadno djeluju. Neko drugi, kroz jednu analizu utvrdi da su tu i dijelovi vaše ličnosti.
Ovo je izbjeglički film, koji je kritičan prema tom beogradskom malograđanskom, skorojevićkom duhu koji se zatvorio, koji je zatvoren prema bilo kakvim kolektivnim vrijednostima."
Na kraju razgovora, pitali smo Radovanovića da nam kaže svoje mišljenje - zašto su nam umjetnost i kultura uvijek pri dnu liste prioriteta?
"Prosto - zato što su nam političari primitivci. Oni komuniciraju sa onim najbjednijim u našim dijelovima ličnosti - u arhetipovima, to je ono životinjsko, to je voajerski dio naših ličnosti, to su ti mediji, da ne pričamo dalje, rijaliti, itd.
Ali, nije to samo u Srbiji ili Republici Srpskoj, tako je i na globalnom nivou, na djelu je jedna tendencija koja je zastrašujuća..."
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu