Deset kultnih banjalučkih kafana... (FOTO)

U njih ljudi bježe od stvarnosti, đaci iz škole, muževi od žena i obrnuto... ali, kafane nisu samo to. Uz jedan lični izbor najboljih lokala u Banjaluci, pročitajte priče i sjećanja na neke od njih...

Deset kultnih banjalučkih kafana... (FOTO) Foto: Vedran Ševčuk/MONDO

Možda zvuči otrcano i vjerovatno to već znate, ali kafane su vijekovima bile jedna od najvažnijih društvenih institucija na Balkanu. U njima su nastajale pjesme, vodile se političke debate, dogovarale i rušile vlade...

I danas kafane u našem društvu imaju veoma važnu ulogu, one su psihološka savjetovališta, po potrebi i novinske redakcije, advokatske kancelarije, muzičke pozornice. O njima kažu i da su mjesta ustanka protiv mentalne robije, posljednja ostrva slobode...

Na naše prostore donijeli su ih Turci, koji su prilikom svog pohoda ka Evropi preko Balkana, osim džamija, gradili i kafane. Iako su zazirali od svega što je Tursko, Evropljanima su se kafane izgleda mnogo dopale, pa su u 17. vijeku počeli masovno da ih otvaraju.

Prva kafana u Banjaluci otvorena je još 1617. godine, a od tada ih se namnožilo poprilično, pa ih sada u ovom gradu ima čak oko hiljadu.

Za kafane kažu da su univerziteti života, i to specijalizovani - u jednima se raspravlja o politici, u drugima o umjetnosti, muzici i filmu, u trećima o sportu. U četvrtima se samo sjedi i ćuti...

Neko je jednom rekao da su kafane istinski hramovi zapadne civilizacije, sa svojim šankovima poput oltara i konobarima dostojanstvenima poput sveštenika.

Možda i nisu toliko svete, ali su kod nas kafane sasvim sigurno veoma popularne kao psihološka svjetovališta. Na Balkanu se nezadovoljstvo ne liječi kod psihijatra, već za kariranim stolnjacima, a konobari su ljekari duše i psiholozi, kojima otkrivamo svoje najdublje frustracije, brige, ali i radosti. Za kafanskim stolom plačemo, ali i pjevamo, u njih idemo i poslije sahrane i poslije svadbe...

Meni lično, kafane su bile i ostale kao neka zamjena za turistička putovanja, a posjećivanje poznatih i otkrivanje novih lokala uvijek je bio kao odlazak u neke daleke zemlje i gradove. Vjerovatno i nema neke velike razlike između ovakvog i stvarnih putovanja, samo je kafansko jednostavnije, jeftinije, a često i ljepše.

Kockasti stolnjaci na rasklimanim stolovima, miris duvana i alkohola, probrana, ali ne i preglasna muzika, slikoviti konobari... osobine su mjesta koje volim da posjećujem.

Pred vama je jedan intiman izbor najboljih kafana u Banjaluci...

(Naravno, ova lista je potpuno lična, tema je velika i kompleksna, a svako od nas ima svoje "kultne kafane". U komentarima ispod teksta možete da napišete o svojim omiljenim lokalima, anegdotama sa konobarima, gazdama, gostima...)

Kic/Gem

Kic "Davor Dujmović" Foto: Siniša Stanić/MONDO Kic "Davor Dujmović"


Kulturno informativni centar "Davor Dujmović" dobio je ime po kultnom glumcu, neponovljivom Perhanu, koji je jedno vrijeme živio u Banjaluci, kada je često svraćao u Kic i družio se sa gostima i gazdom lokala, kontroverznim slovenačkim biznismenom.

Kic je prvi iz zaborava izvukao čokančiće za rakiju, bilo je tu sjajnih svirki, a u njemu je održano i nekoliko odličnih pjesničkih večeri, od kojih je najlegendarnija bila promocija knjige poezije Saše Gavranovića Gavre, sa nezabilježeno dobrom atmosferom za jedno veče poezije.

Kao kultno mjesto, kafana je kroz vijekove i kulture imala brojne nazive - mehana, mejana, karavan saraj, han, birtija, kavana, bircuz, restoran, gostionica, bistro, bife, krčma...

U Kicu je svoj prvi i jedini nastup imala banjalučka grupa "Šuz baja bluz", na čelu sa nevjerovatnim Žapcem. Nakon tog nastupa basista benda je nestao na tri dana, niko nije znao gdje je, roditelji su se jako zabrinuli... Da bi se kasnije otkrilo da je on to veče upoznao izvjesnu damu... Sa kojom i sada živi - u Australiji.

Kic više ne radi. Prije rata zvao se Gem i tada je to bilo omiljeno mjesto za izlazak učenicima Elektro škole. Kada su Partibrejkersi izdali svoj treći, najbolji album ("Kreni prema meni", itd), u Gemu su se dešavale nevjerovatne stvari. Te iste godine Džej je izdao svoj hit album ("Ugasila si me", itd), pa su iz večeri u veče konobari Gema pravili nevjerovartan muzički miks i "do daske" puštali naizmjenično po jednu pjesmu od Brejkersa i jednu od Džeja. Ludilo! Noć nije mogla da prođe bez ženskog plesa po stolovima!

Partner

Ilustracija Foto: Vedran Ševčuk/MONDO Ilustracija



Ova kafana nalazila se u zgradi današnjeg Specijalnog tužilaštva, a prestala je da radi negdje za vrijeme rata. Karirani stolnjaci, jeftino piće i zapušteni WC krasili su ovo mjesto. Bilo je specifično i po tome što su u Partner izlazili i tinejdžeri i penzioneri. Zajedno se gledao TV dnevnik, a čarke i svađe između ove dvije grupacije bile su stalne. Nekoliko puta zabilježene su i tuče.

Tu su u vrijeme najveće besparice, muško-ženske ekipe od po sedam, osam omladinaca dolazile i naručivale čaj i tako sjedile satima.

Jednom sam krenuo na koncert Bajage u dvoranu Borik i usput svratio na jedno s nogu u Partneru... Tamo su bili neki mlađahni muzičari, koji su krenuli da čašćavaju, i tako, mic po mic od Bajage ne bi ništa, ali smo se baš lijepo napili i družili.

Rock Uno

Rock Uno Foto: Siniša Stanić/MONDO Rock Uno



I ova kafana više ne postoji, ugašena je negdje 2000. godine, a nalazila se preko puta Specijalnog tužilaštva. Tri godine, po tri puta sedmično svirao sam tu sa bendom Petrogradski ludi đak, a te godine bile su moj najintenzivniji kafanski period, što bi se reklo "pravi fakultet života"...

Kafane su, kako se kaže u defeniciji nepoznatog autora s početka 20. vijeka, "utočište usamljenima i tužnima, meraklijama i kavgadžijama, secikesama i džambasima, pjesnicima, trgovcima i političarima".

Dok je radio, Uno je bio non stop krcat, a u njemu se bukvalno nije znalo ko pije, a ko plaća. Jedni su iz dana u dan bez pare u džepu naručivali i pili, a njihove račune plaćali su ko zna koji gosti, za koje su konobari procijenili da im džepovi mogu to da podnesu.

Za vrijeme totalnog pomračenja sunca 1999. godine, iskoristili smo jedinstvenu priliku "dnevne noći", pa smosvirali pred 10-ak najhrabrijih gostiju. I bilo je super, u pauzama svirke gledali smo crno sunce, a tada sam otkrio da su crne staklene pepeljare odličan filter za gledanje pomračenja.

Neki od legendarnih gostiju ove kafane bili su akademski slikar Saša Sopić, koji je i oslikao zidove Una, kao i izvjesni pjesnik/mistik Mahoni koji se jednog dana samo tako pojavio i narednih sedmica bukvalno nije izlazio iz kafane, gdje je i spavao... Bio je zaljubljen u djevojku naslikanu na zidu, pa joj je svako jutro na šankić ispod crteža donosio poklončiće, kafu i cigare. Volio je da miješa mlijeko i pivo.

Molos

Molos Foto: Siniša Stanić/MONDO Molos



Molos je ratna kafana koja se održala sve do danas. Jedno vrijeme, negdje oko '93 iz nekog razloga to je bio jedini lokal koji policija nije zatvorila, pa se cijela kafanska populacija Banjaluke tada slijevala u, i ispred ovog mjesta.

Naročitu draž činila je blizina gradskog groblja, a možda je baš taj dah vječnosti zaslužan za nevjerovatnu 'nepromjenjivost' ove kafane. Vrijeme tu kao da stoji, pa i dan danas tamo možete da vidite iste likove koji su izlazili u Molos prije 20 godina, a u skoro nepromijenjenom ambijentu čućete gotovo istu muziku.

Unutra se nalazi i elektronski pikado uz koji su se smuvali mnogi parovi.

Kastra

Kastra Foto: MONDO Kastra



Ovaj lokal dio je kafanske "Rivijere Borik", koja kreće od La Cinema, a završava negdje kod kafana Borik i Željo.

U Kastri su se svojevremeno dešavale odlične svirke, a tu su sjajne nastupe iz godine u godinu imali italijani "Davide Torente orkestra", koji su nastupali u sklopu Sedmice italijanske kulture u Banjaluci.

U Kastri su nastupili i Kristali, Delča, Bora Čorba solo, i mnogi drugi... Jednom sam tu svirao sa svojim kompanjonom Jovom, kad u pauzi između dvije pjesme prilazi nam mlađa djevojka. Samo reče - "Smrdite!" okrenu se i ode... Svašta :)

Ovaj lokal se uoči rata zvao Heavy Sea, tu sam imao jedan od svojih prvih kafanskih nastupa, raštiman i odličan! Tada se ljeti omladina okupljala i stajala od Kajaka, preko Kastre pa sve do Tilta, jedva si mogao proći.

Mister X

Mister X Foto: Vedran Ševčuk/MONDO Mister X



Ova kafana prva je instalirala "retro" peć na drva, zbog intimne atmosfere. Jednom kad smo tu svirali, umalo se nismo pogušili :)

A, ovaj kafić ima naročit značaj u kafanskom životu urednice MONDA Vesne Kerkez, pa pročitajte šta ona o njemu ima kaže:

"Mister X je oličenje banjalučkog muzičkog andergraunda i mjesto gdje je rasla i obrazovala se cijela jedna progresivna generacija. Osim što je oduvijek bio omiljeno okupljalište rejvera, studenata, kreativaca i pozitivno 'drugačijih' ljudi, mnogo puta je poslužio i kao izložbeni prostor za djela svojih gostiju.

Zajedno sa domaćom elektronskom scenom rasla je i popularnost 'Mister X-a'. Početkom dvijehiljaditih na zagrijavanje se dolazilo baš ovdje, a u to vrijeme nije bilo ograničenja rada kafića, pa se s partija uvijek vraćalo u popularni 'Iks' - na after, kafu, ili još pivo - dva prije odlaska kući. Ovdje su postojali 'Happy hours' mnogo prije nego što je to postalo popularno, a prvi u gradu su njegovali koncept dnevnih žurki. Stariji će se sjećati tih ljeta kada je žurka počinjala oko dva sata poslije podne, a završavala nekoliko dana kasnije, na istom mjestu.

Osim za poklonike elektronske muzike, vrata 'Mister X-a' su bila otvorena i za one s drugačijim muzičkim ukusom. Nastupali su tu i bendovi, eksperimentalni muzičari, perkusionisti, ali najviše DJ-evi. Danju, pogotovo zimi, mogli ste da se priključite ekipi koja za jednim stolom igra karte. Biti konobar u Iksu nosilo je sa sobom dozu poštovanja, a blagonaklono se gledalo i na goste sa malom djecom ili ljubimcima.

Mister X bio je, i danas je, neotuđivi dio banjalučke muzičke scene, platforma s koje su se mnogi mladi banjalučki umjetnici vinuli u visine."

Burbon strit

Burbon strit Foto: MONDO Burbon strit



Kafana Bourbon Street i dalje postoji, ali na drugoj lokaciji. U "izvornom" Burbonu, kod Venecija mosta svojevremeno su bile opasne svirke, Stana i Jova, Kreč, itd.. Gazda Dado volio je Bitlse pa smo pravili i svirke posvećene Džonu Lenonu.

Ispred su bile nekakve drvene palete koja su izigravala stejdž, piće je bilo jeftino, a gosti zaljubljenici u muziku. Bio je tu i fliper koji je Jova volio da igra...

O ovoj kafani napisao sam i pjesmu, koja ide ovako:

Nakada mi treba
da se zavučem u tebe
i da ćutim

Nekada želim
da se izderem na sve,
možda ludim

Dajem ti svoju ljubav, skoro svako veče
volim te par minuta,
pa onda nagulim

Ne, ne, neću da te sanjam, ne
Burbone...

Divni dani...

Kutak


Ovo mjesto uletilo je na listu omiljenih kafana mimo svih procedura. Prvi put bio sam u njemu tek prije 15-ak dana, ali eto, baš mi se dopalo... Kutak je rupa sa stilom. Inventar otprilike vrijedi koliko i dnevni pazar, ali su zato tu džuboks i divna stara peć na drva!

Nakon svirke u Kutku imao sam snažan osjećaj da je to mjesto totalno idealističko, od konobara preko gazdarice, do gostiju, nekako im taj materijalni momenat, u koji se cijeli svijet uvalio, nije primaran, što je naravno sjajno...

U Kutku očekujte da upoznate najstrašnije pijance, ali i najinteresantnije ljude u gradu. To veče u lokal je banula i jedna Amerikanka, moja prijateljica iz Njujorka, koja se sva oduševila: "Pa, zašto me ranije nisi doveo! Ovdje je fantastično, osjećam se kao u svojoj omiljenoj kafani u Jercey City!" Kutak je zaista autentično mjesto i sa stilom...

KAB


Istorija Kab-a u Novoj Varoši može se podijeliti u dvije epohe, prije i poslije Štrke... Prije nego što je sadašnji gazda preuzeo kafić, četiri-pet godina unazad, mjesto je bilo isključivo muška kafana lokalnog karaktera, tu se okupljala ekipa iz okolnih ulica kojima je centar grada bio potpuno nepoznata teritorija, koja ih i nije nešto naročito interesovala.

Tada je u KAB zalazio i legendarni brdonja Henk, koji je volio da galami na goste i ispušta neprijatne gasove, a bio je i veliki muzički poznavalac.

Nakon Štrkinog preuzimanja KAB se dosta kultivisao, počeli su da dolaze gosti čak iz Borika, a pojavili su se i prve žene. Njima se očito puno svidjelo tamo, pa su sada i brojnije od muškaraca.

Konobar Zoka jedan je od najboljih u gradu, a u KAB-u se sluša i najbolja muzika.

Maraton

Maraton Foto: MONDO/Maraton Maraton


Možda je previše reći "druga kuća", ali Maraton je sasvim sigurno moje omiljeno mjesto. Možda zato što se nalazi odmah pored osnovne škole u koju sam išao, u naselju u kome sam proveo skoro cijeli život.

Kada svratim ujutro na kafu, konobar već zna kakvu pijem, mene to imponuje, osjećam se nekako važan. Gazda Gogson obično za susjednim stolom drži predavanja o video montaži, banjalučkom rokenrolu ili nečemu trećem, a pošto se dere dok priča svi u kafani moraju da ga slušaju :) Inače, Gogson je sjajan lik, jedan od najboljih u gradu...

U Maratonu muzika nikada nije preglasna, piće je jeftino, konobari odlični, osvjetljenje prigušeno i veoma ugodno.

Zidove sa prizorima iz "Maratonaca" oslikao je legendarni Brada, koji je osim scena iz filma na zidovima ovjekovječio i znamenita goste i konobare kafane.

Jednom sam ponio neku knjigu da čitam u bašti Maratona, kad ide Brada u svojim kolicima, pogleda me i reče konobaru: "Auuu, propade i Maraton, evo počeli dolaziti gosti sa knjigama!" Maratonu i danas ide veoma dobro, a Brada sada oslikava neke nebeske kafane...

Izvor: You Tube

(U komentarima možete da nam napišite nešto o svojim omiljenim lokalima i sjećanjima iz njih...)

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...

Ostale vijesti