Sve veći broj ljudi pati od iracionalnog straha da će ostati bez mobilnog telefona, ili da će biti ''nedostupni'' zbog prazne baterije ili nekog sličnog razloga. Taj strah naziva se nomofobija.
Prema mnogobrojnim istraživanjima veliki broj ljudi, naročito mlađih, počeo je da mobilne telefone doživljava kao dio svoje ličnosti, a u Britaniji oko dvije trećine populacije ima znake nomofobije, to jest iracionalnog straha da će ostati bez mobilnog telefona, piše psiholog Zoran Milivojević u tekstu za beogradsku Politiku.
Nomofobija je žargonski izraz u kome je riječi fobija, koja označava neki iracionalni strah, dodata kovanica no-mo, sastavljena od dva prva slova početaka engleskih riječi no, bez i mobil, mobilni telefon.
"Iako na ovu vrstu ponašanja možemo gledati kao na fobiju, ona je samo simptom nečeg dubljeg, a to je stanje zavisnosti od mobilnog telefona. Ljudi postaju zavisni onda kada pogrešno vjeruju da ne mogu živjeti ili preživjeti bez nečega bez čega zapravo mogu. Ova zavisnost je u daleko većem broju prisutna u mlađim generacijama nego među starijim. Dok su starije generacije formirale svoju ličnost u ono vrijeme kada nisu postojali pametni telefoni, mlađe generacije izgrađuju svoju ličnost uz mobilni telefon, koristeći sve njegove mogućnosti, tako da ga u psihološkom smislu „ugrade” u svoju ličnost. Američki psiholog Džin Tvengi smatra da je to glavni razlog za promjene u načinu života mladih, koji su rođeni nakon sredine devedesetih i koji pripadaju takozvanoj „generaciji Z”", objašnjava se u tekstu.
S obzirom da mobilni telefoni više nisu samo telefoni već praktično džepni računari, mnogima je njihov smartfon prvo što vide ujutru kada se probude i posljednje što vide prije nego što utonu u san. Nije mali broj onih koji se bude noću da provjere da li im je neko lajknuo fotografiju ili status.
"Simptomi nomofobije pojavljuju se u situaciji koju osoba doživljava kao katastrofu: da ne može da koristi svoj mobilni telefon, bilo zbog toga što ga je izgubila, bilo što „nije u dometu”, bilo što se njegova baterija ispraznila. U takvoj situaciji nomofobična osoba doživljava snažnu neprijatnu emociju, od anksioznosti, preko panike, do depresivnosti. Neki istraživači nomofobije to povezuju sa strahom da se ne bude u kontaktu, da se bude izolovan, a drugi sa strahom od propuštanja, to jest sa strahom da osoba neće biti u toku sa dešavanjima na socijalnim mrežama. Da bi izbjegla za nju katastrofičnu situaciju, nomofobična osoba opsesivno primjenjuje čitav niz preventivnih mjera: stalno provjerava gdje joj je mobilni telefon, nosi rezervnu bateriju ili, čak, rezervni telefon, nikada ne ide bez punjača....", piše Milivojević o simptomima koji su nam manje-više svima poznati.
On dodaje da su sve fobije takve da osoba sama uviđa da ima iracionalni strah i da želi da ga se oslobodi, ali da taj uslov nomofobija ne ispunjava jer osoba koja je u velikoj mjeri zavisna od svog mobilnog telefona u tome ne vidi nikakav problem.
"Ono što ona vidi kao problem je nemogućnost da ga koristi. Zato dijagnozu nomofobije ne postavlja sama osoba, već ljudi u njenom okruženju. A kada neko u nečemu ne vidi problem, tada nema ni želju da se podvrgne bilo kakvom obliku terapije. Kada sa strane posmatramo nečiji odnos prema mobilnom telefonu tada treba biti oprezan. Kako razlikovati da li je neko nomofobičan ili je samo zaljubljen u neku osobu? Ne možemo razlikovati jer se zaljubljeni ponašaju na istovjetan način kao i nomofobični, tako da se ni oni ne razdvajaju od svog mobilnog telefona ni kada se tuširaju", zaključuje se u tekstu o ovoj fobiji novog doba.