"Svi nosimo bijes za koji nismo odgovorni"

U Banjaluci je sinoć održana promocija romana "Uhvati zeca" Lane Bastašić, na kojoj je ova banjalučka književnica govorila o svom djelu.

"Svi nosimo bijes za koji nismo odgovorni" Foto: Yoko/MONDO

Bastašićeva je rođena u Zagrebu 1986. godine, a odrasla je u Banjaluci. Trenutno prebivalište joj je Barselona, gdje u školi za književnost "Bloom" drži kurs koji se bavi stvaralaštvom Džejmsa Džojsa. Do sada je objavila dvije zbirke kratkih priča, roman za djecu i knjigu poezije. Dobitnica je nekoliko nagrada, a od dijela kritike proglašena je za "jugoslovensku Elenu Ferante".

U prepunoj bašti kafića Yoko, koji je ovom promocijom nastavio seriju veoma interesantnih kulturnih dešavanja, Lana je pričala o svom romanu "Uhvati zeca" čija radnja prati dvije drugarice, Saru i Lejlu, na putu od Mostara do Beča. Mlada književnica kaže da joj je početna ideja bila da napiše roman o stvaranju ženskog identiteta njene generacije, tj. ljudi koji su rođeni 80-ih.

"Ta je tema toliko kompleksana da ne bi mogla da se odradi u nekoj kraćoj formi. Takođe, željela sam da napišem knjigu koja prati strukturu knjige 'Alisa u zemlji čuda',tako da moj roman ima 12 poglavlja, a svako poglavlje je ogledalo jednom poglavlju iz 'Alise'. Zbog čega?Zato što svi mi na neki način živimo u zemlji čuda, zarobljeni u prošlosti, koju idealizujemo, a da ne znamo zapravo ništa o njoj. 'Alisa u zemlji čuda' mi je interesantna jer u njoj vidimo problem identiteta jedne djevojčice koja se nalazi u svijetu odraslih, koji su smislili potpuno besmislena pravila, a koja ona preispituje i treba da prati", ispričala je Bastašićeva.

Jedna od stvari kojima se bavi njen roman je i "žensko prijateljstvo", a autorka objašnjava da ju je interesovalo kako se u ovoj zemlji, u kojoj smo okruženi muškim identitetom, pričama o herojima i zlikovcima, stvara neki ženski identitet.

"Interesovalo me je kako nastaje taj ženski identitet, a da on nije tek odbljesak nekog muškarca, dakle da ne pišem o nečijom mami, nečijoj ženi, nečijoj kćerki, itd, već da taj identitet postoji sam za sebe. Nisam išla za tim da napišem neku feminističku knjigu, već sam pisala o onome što je meni bilo najbliže. I onda sam na neki način prepolovila taj identitet na dvije prijateljice, jer sam željela da istražujem neke naročite privilegije koje možda jedan ima, a druga nema, da ih pošaljem na dvije različite strane svijeta i da ih na kraju spojim", rekla je Lana.

Ona je navela da je njen roman u najjednostavnijem smislu - roman ceste, ono što se na engleskom zove "road trip".

"Priča je dakle jednostavna, o dvije žene koje putuju od Mostara do Beča, a ono što je možda komplikuje je što se tokom tog putovanja u svakom poglavlju vraćamo u njihovo sjećanje iz zajedničkog djetinjstva i odrastanja. One prolaze kroz Mostar, Jajce, Banjaluku, Zagreb, kasnije kroz Sloveniju i dolaze do Beča. Svaki od tih gradova je važan za pitanje postjugoslovenskog identiteta, a ja sam željela sam da jedna od mojih junakinja bude književni lik koji predstavlja BiH ili Jugoslaviju u tijelu jedne žene. Htjela sam da je provedem kroz sve te gradove i da vidim na koji način ti gradovi utiču na nju", ispričala je književnica.

Foto: Yoko/MONDO

Čestice mraka i bijes za koji nismo krivi

Roman "Uhvati zeca" posjeduje i izvjesne elemente fantastike, jer se glavna junakinja Sara prilikom ulaska u BiH suočava sa izvjesnim mrakom koji je prati cijelim putem kroz zemlju. Bosna je u romanu opisana kao mjesto u čijem centru izvire mrak, tj. "čestice mraka", ne samo kao odsustvo svjetla već kao "organski mrak".

"On ulazi u krvotok, truje te i gdje god da odeš nosiš ga sa sobom. To ne znači da sam htjela da prikažem Bosnu ili Balkan kao nešto loše, mračno, kao nešto najgore. Bila sam tamo 'negdje daleko' i oni imaju isto toliko mraka kao i mi... Ali mi je bilo interesantno da pokažem kako nije dovoljno samo napustiti zemlju, zato što na neki način gdje god da odeš nosiš tu zemlju u sebi, nosiš taj dio mraka za koji nisi odgovoran.On utiče na cijeli tvoj život gdje god da odeš, pogotovo  dok koristiš jezik svoje zemlje. Putem jezika, nebitno kako ga zvali, uvijek ćeš biti povezan sa svojim podnebljem, a taj jezik će uvijek da otkriva nešto o tebi i tvom mraku.

Nisam htjela da u romanu imam pripovjedačicu koja samo mrzi mjesto odakle dolazi, da joj to smeta i ne voli da kaže odakle je. Htjela sam da postoji neka ironija - smeta ti to nešto, a na kraju završiš pišući knjigu o tome. Taj njen cinizam je cinizam naše generacije, jer mislim da svi mi nosimo neki bijes sa kojim treba nešto da uradimo kako ne bismo postali ogorčeni. Nosimo bijes za koji nismo krivi i za koji nismo odgovorni. Nosimo bijes jer su nam nametnuti identiteti, još od malih nogu nam je rečeno ko smo, nosimo bijes jer ne znamo kako da zovemo jezik kojim govorimo, uvijek se plašiš da ćeš da napraviš neku grešku, gdje god da odeš i sve je to vrlo teško za nas. Ali nadam se da čitaoci neće vidjeti samo gorčinu, već da će vidjeti način kako da se nosimo sa ogorčenim osjećanjima, šta sa njima da uradimo, kako da ih prihvatimo kao dio nas i da se na taj način oslobodimo mraka".

Roman "Uhvati zeca" objevljen je u izdanju kuće "Kontrast" iz Zemuna.

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Ostale vijesti