Bile su to, kako je ocijenio tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran, najbolje organizovane Zimske olimpijske igre.
Četrnaeste Zimske olimpijske igre održane su u Sarajevu od 08. do 19. februara 1984. godine, prije tačno 40 godina.
Na putu do ovog grandioznog djela, glavni grad BiH, tada republike u socijalističkoj Jugoslaviji je morao proći, kako navode u Olimpijskom komitetu BiH, kroz faze maštanja i osporavanja, nevjerice i sumnje, ubjeđivanja i potvrđivanja, i što je najvažnije - radnog zanosa i pobjedničkog slavlja.
Dugo je snivan san o najljepškoj zimskoj bajci, dugo su sportski uposlenici razvijali svoje planove da bi na kraju objavili kandidaturu, dobili Igre i na veličanstven način ih organizovali.
Prve ideje o ovom hrabrom poduhvatu zaiskrile su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u studijama o razvoju skijanja i zimskog turizma u Bosni i Hercegovini. U raspravama o njima 1970. došlo se do zaključka da sarajevski region ima prirodne mogućnosti za organizovanje Igara, ali da treba uporno raditi na svim poljima kako bi maštanje postalo realnost.
Sretna je okolnost bila da je baš u to vrijeme startovao Program zaštite čovjekove okoline kroz koji je u nekoliko godina realizovan veliki investicioni zahvat na rekonstrukciji i proširenju kompletne infrastrukture grada, sa uvođenjem gasnog sistema, čime je Sarajevo dobilo mnogo toga što mu je nedostajalo da bi se kandidovalo za domaćina najveće sportske manifestacije.
Sama želja o organizovanju ZOI bila je povod jednom novom izazovu sa tačno utvrđenim ciljem – dobiti Igre!
U aprilu 1971. završene se prve analize o društvenoj opravdanosti i mogućnostima organizovanja ZOI u Sarajevu. Materijal je s pažnjom razmatran u užem krugu odgovornih ljudi, ali iz objektivnih razloga nije zvanično predstavljen javnosti. Prije tog čina, trebalo je izgraditi atmosferu povjerenja i motivisati sve snage bez kojih se poduhvat ne be mogao izvesti. To je potrajalo sve do marta 1977. kada je elaborat inoviran i upućen Predsjedništvu BiH.
Ono ga je razmatralo na sjednici 13. maja, ali ga nije usvojilo, nije čak ni istaklo ZOI kao činjenicu. No, donijelo je zaključak da treba nastaviti aktivnosti u sagledavanju mogućnosti izgradnje zimskih centara u Republici Bosni i Hercegovini.
A to je bilo dovoljno radnoj grupi da, uz prikupljanje širih informacija, pogotovo o ekonomskim parametrima, dalje razvija ideju o kandidaturi. Aktivnost je intenzivirana, pa je radna grupa prerasla u Pripremni komitet, kojim je rukovodio bivši gradonačelnik i predsjednik Smučarskog saveza BiH Dane Maljković. Do 10. septembra polazni materijal je dobio svoju konačnu formu, nakon čega su sačinjeni tekst kandidature i pisma Jugoslovenskom olimpijskom komitetu, Jugoslovenskom savezu za fizičku kulturu, Skupštini Grada Sarajeva, Republičkom Izvršnom vijeću i Saveznom Izvršnom vijeću, jer se bez njihovih saglasnosti nije mogla nastaviti procedura kandidovanja.
Ovim je sa „olimpijskog elaborata“ skinut veo tajnosti i 14. oktobra 1977. u novinama je osvanula vijest da će se Sarajevo kandidovati za organizacijuZimskih olimpijskih igara 1984. U tom trenutku znalo se da „bijelu olimpijadu“ žele i Francuska, Japan, Švedska i Čehoslovačka, i da se u toj konkurenciji Jugoslaviji i Sarajevu daju male šanse.
Međutim, tako nisu mislili kreatori olimpijskog projekta pa su 19. novembra Međunarodnom olimpijskom komitetu uputili pismo s molbom da se rok za podnošenje kandidature pomjeri sa 1. na 31. decembar. Istovremeno. Pripremni komitet je 21. novembra prerastao u Kandidacioni, a tim stručnjaka je do polovine decembra završio sve odgovore na upitnike MOK-a i utvrdio lokacije sportskih i drugih objekata neophodnih za održavanje Igara. Tadašnjem predsjedniku MOK-a, lordu Kilaninu (Killanin), to je bilo dovoljno da se uvjeri kako je Sarajevo ozbiljan kandidat.
Posebnu garancuju tome dalo je Savezno izvršno vijeće (vlada Jugoslavije), koje je 24. novembra otklonilo sve dileme i objavilo da se Grad Sarajevo i Jugoslovenski olimpijski komitet prijavljuju kao kandidati za organizaciju Igara 1984.
Kandidatura je u kancelariji MOK-a u Lozani (Lausanne) osvanula 3. januara 1978.
Uslijedile su potom brojne inspekcije međunarodnih eksperata koji su u Sarajevu provjeravali realnost obećanja i procjenjivali mogućnosti grada. Sve je to trajalo do 18. maja kada je MOK na zasjedanju u Atini donio konačnu odluku.
Tri grada bila su u konkurenciji: Saporo, Geteborg (Göteborg) i Sarajevo. U prvom krugu Saporo je dobio 33, Sarajevo 31, a Geteborg 10 glasova, dok je jedan listić bio nevažeći. Eliminacijom Geteborga, članovi MOK-a u drugom krugu opredjeljivali su se između Sapora i Sarajeva. U ovom nadmetanju Sarajevo je sa 39:36 odnijelo pobjedu i dobilo Igre.
Lord Kilanin svečano je objavio: „Sarajevo, Jugoslavija, domaćini su Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.“
Čestitke Sarajevu stizale su sa svih strana, a grad je ubrzo postao ogromno gradilište, jer je u trenutku dobijanja Igara imao samo jednu ledenu plohu u „Skenderiji“ i skroman Ski-centar na Jahorini. Sve drugo trebalo je graditi. I to udarnički.
Iz godine u godinu nicali su objekti: Zetra, staza za bob i sankanje, skakaonice, dvorane, „bijele pruge“, žičare, hoteli, Olimpijsko selo i novinarsko naselje sa 2.640 stanova, saobraćajnice u pravcu planina i 28 zimsko-sportskih centara u BiH, koji su potvrdili da je Olimpijada, uz sve humanističke i sportske domete, za BiH i razvojna šansa.
Svi sportski objekti završeni su i opremljeni do jeseni 1982. Uporedo je konstituisana i organizaciona struktura, pa je 24. aprila 1980. formiran Organizacioni komitet sa 79 članova, na čelu sa predsjednikom Brankom Mikulićem i generalnim sekretarom Ahmedom Karabegovićem. Dotadašnji predsjednik Privremenog komiteta, formiranog 13. jula 1978, Anto Sučić, imenovan je za predsjednika Izvršnog komiteta, a 21. decembra 1981. Artur Takač je postavljen za tehničkog direktora ZOI.
Sa 4.200 kolektivnih i 1,200.000 pojedinačnih donatora u zemlji i inostranstvu, sa omladinskim radnim brigadama i desetak hiljada volontera neposredno uključenih u pripreme Olimpijade, Sarajevo je, ostvarujući i finansijski suficit od 12 miliona dolara, sve zadatke uspješno obavilo i spremno dočekalo veliki dan - 8. februar 1984.
Na Olimpijskom stadionu Koševo, tačno u 14:30 sati fanfare su označile početak svečanosti. U ime organizatora goste je pozdravio predsjednik Organizacionog komiteta Branko Mikulić, a predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran, uz najljepše želje svjetske olimpijske porodice, najavio je da će svijet biti svjedok „velikih Igara“ u Sarajevu. Potom je predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak i službeno otvorio ZOI.
Olimpijski plamen u veliku buktinju pretvorila je klizačica Sanda Dubravčić, a olimpijsku zakletvu u ime svih učesnika položio je as bijelih staza Bojan Križaj, te u ime sudija Sarajlija Miodrag Perović.
Takmičenja su startovala dan ranije, uz snažnu univerzalnu i humanističku poruku gradonačelnika Sarajeva i Los Anđelesa, Uglješe Uzelca i Toma Bredlika, koju su na simboličan način uputili svijetu. Da mir vlada među zemljama i narodima, na dobrobit mladih koji nose plamen sportskih i humanih vrijednosti inspirisanih olimpizmom.
ZOI su trajale do 19. februara. U njima je učestvovalo 49 zemalja sa 1.437 sportista u 39 disciplina, te 1.254 trenera i rukovodioca. Pratilo ih je 7.825 akreditovanih novinara i tehničkog osoblja iz 760 novinskih redakcija i 67 TV kuća. Evidentirano je 696.000 gledalaca i 10.450 volontera, koji su dali sve što su mogli da Sarajevo izgleda bajkovito i da ZOI budu do tada najbolje organizovane u historiji zimskih olimpijada.
Njeni sportski junaci, prije svih, bili su Skandinavci – Finkinja Marja-Lisa Hemeleinen (Hämäläinen) Kirvesiniemi sa zlatom na pet, deset i dvadeset kilometara, te bronzom u štafeti 4x5 km u smučarskom trčanju, i Šveđanin Gunde Svan (Swan), koji je na Igmanu trijumfalno završio trku na 15 km i štafetno nadmetanje 4x10 km, a u trci na 50 km osvojio srebrnu medalju.
Pamte se, naravno, i drugi slavodobitnici: nezaboravna ljepotica umjetničkog klizanja Katarina Vit (Witt) iz tadašnjeg DDR-a, američki spustaš Bil Džonson (Bill Johnson) i alpski skijaši braća Fil i Stiv Mer (Phillip i Steven Mahre), skijašica Debi Armstrong (Debbie), britanski plesači u umjetničkom klizanju Džejn Torvil i Krisofer Din (Jayne Torvill i Christopher Dean), italijanska slalomašica Paolet Magoni, finski skakač Mati Nikenen (Matti Nykänen) i desetine drugih asova, koji su na 97 takmičenja osvojili 222 medalje.
Među njima je i Jure Franko, sa srebrom u veleslalomu, prvom jugoslovenskom kolajnom na Zimskim olimpijskim igrama. Ekipa SFRJ imala je 72 člana, u kojoj su iz Bosne i Hercegovine bili biatlonci Tomislav Lopatić i Zoran Ćosić, brzoklizači Behrudin Merdović i Bibija Kerla, bobisti Boris Rađenović, Borislav Vujadinović, Mario Franić, Nikola Korica, Ognjen i Zoran Sokolović, Siniša Tubić i Zdravko Stojnić, te sankaši Dajana i Suad Karajica i Dušan Dragojević, koji je na Trebeviću zabilježio do sada najbolji rezultat (16. mjesto) u istoriji bosanskohercegovačkog zimskog olimpizma.
Na veličanstven način Igre su završene 19. februara svečanom ceremonijom u Zetri, uz takt pjesme „Lijepo je bilo u Sarajevu...“ i Samaranove riječi: „Doviđenja drago Sarajevo!“
Svi su bili zadovoljni: Svijet, jer je vidio do tada najbolje organizovane ZOI, i to prve u jednoj socijalističkoj zemlji i bez bojkota; Sarajevo, jer je u olimpijski podvig, uz hrabrost i znanje, utkalo i srce i dušu. Nježna „Pahuljica“ Miroslava Antonića i odvažni „Vučko“ Jože Trobeca, znak i maskota Igara, svjedočiće o tome vijekovima.