"Ako spasite jedan život, spasili ste cijeli svijet" kaže stara izreka. U razornom zemljotresu u Turskoj i Siriji život je izgubilo više od 40 hiljada ljudi, ali jedna mlada djevojka je živa zahvaljujući spasiocima iz RS.
Aleksandar Naumović, član GSS-a Banjaluka i Republičke uprave Civilne zaštite, koji je i vodič i trener Tore, psa za koga je čuo cijeli region, kaže za MONDO da je teško opisati i sumirati iskustvo iz Kahramanmaraša.
Naumović je u u Tursku otišao samo nekoliko dana nakon što se vratio iz potrage za porodicom koja se utopila u Savi. Sticajem okolnosti, u toj potrazi je sarađivao sa sa turskim AFAD-om, sa kojim su radili i u ruševinama Kahramanmaraša u kojem je bio epicentar katastrofalnog zemljotresa.
"Prve utiske po dolasku u Tursku teško je opisati. Nije to šok, jer radili smo toliko toga tokom zadnjih pet-šest godina, ali sam obim katastrofe, broj srušenih zgrada, način na koji su se ti objekti pali je teško opisati. Sve što smo vidjeli do sada nije nas moglo pripremiti na ovo i još sam pod dubokim utiskom", rekao je Naumović za Mondo.
Ističe da nema treninga koji može da pripremi čovjeka na prizor u Turskoj.
"Na treninzima smo učili načine spašavanja iz djelimično oštećene ili srušene zgrade, ali nikad nismo vidjeli situaciju da se gotovo čitava konstrukcija zgrade od 10 spratova svela na pet ili deset metara. Kad sam vidio taj prizor, bilo je jasno da će preživjelih biti jako malo, da će biti mnogo mrtvih i da ćemo doživjeti neku vrstu šoka. Nije normalno da vidite toliku količinu mrtvih na jednom mjestu, a najviše ih je izvučeno tih prvih dana, jer ih je dosta bilo na rubnim dijelovima ruševina“, dodaje Naumović.
Kako je istakao, oni su u Tursku otišli u netipičnoj formaciji, kao dodatne snage turskom AFAD-u, jer je takav bio dogovor, a sve s ciljem što bržeg odlaska. O organizaciji posla u Turskoj, kaže, teško je komentarisati, jer niko nije spreman na takvu katastrofu.
"Turska nije bila, ali ne znam ni da li je mogla biti spremna, na taj obim nesreće. Prva tri dana nisu mogli bolje djelovati jer je i infrastruktura institucija za spašavanje, zgrade, magacini sve je bilo oštećeno, struje nije bilo. Prioritete u našem radu je postavljao AFAD", ističe naš sagovornik i dodaje da je jedna od najtežih stvari bilo sresti ljude koji su preklinjali da im pomognu.
"Tokom potrage smo sretali ljude čija rodbina je ispod ruševina i svako nas je molio, naročito nas sa psima, da se zatrpani što prije lociraju i izvuku", kaže Naumović i dodaje da je radio i na molbu unesrećenih, gdje je po nekoliko puta ulazio u ruševine da potvrdi prisutnost ljudi.
"Svakom je neko njegov najpreči, ali teško je odbiti čovjeka koji plače, koji je u agoniji i moli da mu provjerim da li mu je porodica tu. Što se tiče obezbjeđenja radilišta, isto je bilo netipično, jer je mnogo ljudi bilo, i do 200, na licu mjesta. Svi oni čekaju da se izvuče neko njihov, očekujući čudo da bude živ i onda je tim ljudima teško i reći da se udalje. Da su smetali, jesu, naročito za psa, jer prisustvo svakog čovjeka viška ga ometa u potrazi. I Tora je znala ući u rupu pa izađe jer pokupi miris ljudi koji se nalaze gore pored ruševine", dodao je Naumović.
"Mrtve sam prestao brojati poslije prvog izvučenog tijela": Ispovijest banjalučkog spasioca nakon povratka iz Turske
Ipak je Tora, potražni pas Gorske službe spasavanja Banjaluka, koja se tokom rada u Turskoj i povrijedila, uspjela pronaći živu djevojčicu, ali i njene, nažalost, preminule članove porodice.
"Moj i njen posao je pretraživanje terena, naročito mikrolokacija. Ja sam radio na jednoj srušenoj zgradi, a kolege su me zvale sa druge, jer je postojala mogućnost da u ruševini gdje su oni ima živih. Otišao sam i odradio posao sa Torom, ona je lajala, i uspjeli smo locirati djevojčicu, ali u tom otvoru je osim nje, bila i njena porodica - njeni majka, brat i sestra, koji nisu preživjeli. Nevjerovatan je osjećaj kada saznate da je neko preživio uprkos svemu, to se ne dešava tako često, u stvari, u ovakvim situacijama događa se jako rijetko", objašnjava Naumović.
Kaže da je na takvom terenu pronalazak žive osobe "sreća", jer timovi, kao što je ruski, koji je radio pored njih, a koji je brojniji i ljudstvom i psima i svom opremom ipak nije pronašao živu osobu.
"Rusi su armija u pravom smislu riječi, po disciplini i radu, ali nisu imali sreću da naiđu na živu osobu. Za tako nešto treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, što se nama desilo. Naš mali tim iz Republike Srpske je imao tu sreću i odradili smo svoj dio posla", ponosno ističe Naumović.
Kaže da kod ovakvih potraga nada uvijek postoji, ali da ipak treba biti realan.
"Nada uvijek postoji ali realnost je realnost, postoje procjene u zavisnosti od ruševina šta se može pronaći. Ja ovakav zemljotres nisam vidio ni na televiziji, a ovoliku količinu mrtvih nisam vidio nikad, jer je grad bio prenaseljen. Pitali su me ljudi koliko smo mrtvih izvukli, a ja sam poslije prvog već počeo zaboravljati broj", priča Naumović i ističe da je posao spasilaca da izvuku unesrećenog i da toj porodici pruže spokoj i mir.
A o tome kako se on nosi sa traumom koju ovakvi događaji neminovno nose, Naumović kaže:
"Trudim da oko sebe podignem neki svoj 'kineski zid' i da ne mislim o tome mnogo. Za sad uspijevam. Trudim se da me to ne optereti previše, jer ako počnete da razmišljate na taj način, sve onda ode u drugom pravcu. Ne možete da se bavite ovim poslom ako niste to savladali", zaključio je Naumović.
Podsjećamo, razoran zemljotres pogodio je Tursku 6. februara, a spasioci iz Srpske među prvima su otišli da pomognu u traženju preživjelih.
Iz Kahranmaraša su se vratili 17. februara, nakon što su deset dana učestvovali u traženju stradalih.
(Mondo)