Prof.dr Mile Šikman sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci govorio je za Mondo o problemima maloljetničke delinkvencije, kriminaliteta i vršnjačkog nasilja u Republici Srpskoj.
Šikman je o razgovoru za naš portal dao detaljnu analizu o udjelu maloljetnika u strukturi prijavljenih počinilaca krivičnih djela ali i prekršaja iz oblasti javnog reda i mira u posljednjih nekoliko godina u Srpskoj. Dao je i svoj osvrt o tome ko snosi odgovornost, a gdje leži rješenje za prevenciju i sprečavanje nasilničkog ponašanja maloljetnika.
“Najveća odgovornost za vaspitanje djece je na roditeljima, ocu i majci. Ako roditelji zakažu, svako kasnije postupanje će biti otežano. Drugi u nizu su škole. Osnovno i srednje obrazovanje ima i vaspitni karakter, a ne samo obrazovani. Sljedeći su organi formalne socijalne kontrole. Tada je već kasno, posljedice su nastupile”, istakao je Šikman za Mondo.
Kakva su Vaša iskustva u radu sa mladima u posljednjih nekoliko godina?
Lična iskustva koja imam u radu sa mladima su uglavnom pozitivna. U kontaku sa različitim uzrastima, stičem utisak da su spremi i voljni da uče o životnom smislu, ali da vlada određena vrsta nerazumijevanja. To nerazumijevanje dovodi do konflikta, uslovno govoreći, djece i odraslih, kada zapravo gubimo njihovo povjerenje. To je ključni momenat koji determiniše dalje odnose, a predstavlja uvod u maloljetničku delinkvenciju i druge oblike socijalne patologije. I ranije je postojao međugeneracijski jaz, ali čini mi se da danas brže produbljuje. Zato je na nama odraslima da pokažemo razumijevanje za potrebe mladih, da ih shvatimo i razumijemo, da im budemo oslonac i podrška.
Djeca su naše najveće blago i zato društvo mora da uloži maksimalni napor kako bi se obezbijedilo što bezbrižnije djetinjstvo i ostvarivanje njihovih prava. Istovremeno ih trebamo učiti i njihovim obavezama kako bi postali samostalni i odgovorni članovi društva.
Posljednjih pet godina vršnjačko nasilje u Republici Srpskoj konstantno bilježi rast. U 2023. godini došlo je do rasta od oko 27 odsto u odnosu na godinu ranije. Da li je to pokazatelj pojačanog rada institucija i podizanja svijesti da se ono prijavi ili dosadašnje mjere, smjernice, protokoli i drugo, ne daju rezultate?
U Republici Srpskoj u poslednjih nekoliko godina uočavamo dvije suprotne tendencije. Na jednoj strani imamo tendenciju značajnog opadanja udjela maloljetnika u ukupnoj strukturi prijavljenih lica u posljednjih 20 godina (2003. – 2023.). Tako je na primjer, 2004. godine svako osmo prijavljeno lice bilo maloljetno, dok se danas udio maloljetnika kreće od dva do tri odsto. U apsolutnim brojevima, 2004. godine prijavljeno je 884 maloljetnika, a 2021. godine 153. Ovakvi trendovi su u granicama prosjeka i/ili neznatno ispod kada je u pitanju uporedno stanje u drugim zemljama. Navedeno je prije svege rezultat rada subjekata formalne socijalne kontrole, pri čemu bih izdvojio aktivnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske koje još od 2009. godine preduzima sistematske aktivnosti na ovom planu.
Istovremeno, evidentirani su suprotni trendovi kada su u pitanju prekršaji po javnom redu i miru. Tako je u periodu 2009. do 2012. godine udio maloljetnika prijavljenih sudovima za prekršaje u odnosu na punoljetna lica na približno istom nivou i kretao se između 3% i 4%, dok se u periodu 2018. do 2023. njihov udio povećao, a najveći procenat je evidentiran 2022. godine kada je iznosio 11,13%.
Ovim trendovima odgovaraju i podaci o prijavljenim maloljetnim licima za ponašanja povezana sa vršnjačim nasiljem. Naime, u periodu 2018. do 2023. godina evidentiran je porast prijavljenih maloljetika za vršnjačko nasilje i skoro je duplo veći, pa je 2018. godine prijavljeno 34 maloljetnik, a 2023. godine 61. Ako uzmemo u obzir strukturu tih prekštaja, onda je značajna korelacija sa eventualnim vršenjem krivičnih djela sa elementima nasilja u budućem periodu.
Zbog čega maloljetnici postaju sve nasilniji?
Disfunkcionalni porodični odnosi, negativna vršnjačka orijetnacija, negativna školska klima, digitalno okruženje su neki od spoljnih faktora. Kao unutrašnji faktori mogu se izdvojiti biološki činioci (pol, starost, fizička građa), zatim nasljedni faktori, faktori ličnosti (inteligencija, emocije i dr.) i motivacija.
Ličnost je centralni faktor u situacijama kriminaliteta maloljetnika, na koju je potrebno obratiti posebnu pažnju. Naime, maloljetnici veoma često imitiraju, oponašaju jedni druge. Kriminalno ponašanje se uči kroz interakciju sa drugim maloljetnicima u bliskim grupama ako u njima preovladuju prestupnički modeli ponašanja..
"I ranije je postojao međugeneracijski jaz, ali čini mi se da danas brže produbljuje"
Veliki problem današnjice je što se djeca uglavnom ugledaju na vršnjake - u njima traže uzore, vrijednosti, identitet i pravila ponašanja. Djeca postepeno postaju oportunisti, otuđuju se, a najvažnije je biti "cool" u društvu. Grupa je ta koja uspostavlja obrazac, obezbjeđuje stimulans, nagrađuje slavom i drugarstvom, nudi zaštitu i lojalnost, više od svega daje delinkventovom životu njegov etički sadržaj bez koga ne bi mogao da istraje. Digitalno okruženje mladih omogućava širenje kulta ovih ponašanja putem interneta, društvenih medija ili na drugi način što dovodi do maksimiziranja negativnog potencijala. U takvim uslovima olako se imitiraju ponašanja koja, iako negativna, privlače pažnju vršnjačke populacije. Istovremeno od strane društva budu označeni kao delinkventi (etiketirani), što za sobom povlači čitav niz posljedica. Ukoliko se pravoremeno ne reaguje na uzroke ovih ponašanja, već se ona kao takva još inkriminišu, vjerovatnoća je da će maloljetnici nastaviti da se bave kriminalnim aktivnostima, a ne prestati da ga ne vrše.
Da li se dovoljno radi na otklanjanju uzroka problematičnog ponašanja kroz vaspitanje u porodici i školski sistem?
Dodao bih još jedno pitanje. Kako je moguće da ponašanje maloljetnika izmakne kontroli, pa se bavimo stravičnim posljedicama? Naravno, odgovori na ova pitanja nisu jednostavni. Stručnjaci su upoznati sa samim fenomenom, svi se slažu da problem postoji. Ono o čemu se ne slažu jeste način prevazilaženja, uz neminovno prebacivanje odgovornosti sa jednih na druge.
Ali krenimo redom: najveća odgovornost za vaspitanje djece je na roditeljima, ocu i majci. Ovu roditeljsku funkciju ne može niko drugi da zamijeni. Ako roditelji zakažu, svako kasnije postupanje će biti otežano. Drugi u nizu su škole. Osnovno i srednje obrazovanje ima i vaspitni karakter, a ne samo obrazovani. Škole bi trebale da imaju dovoljno kapaciteta za sprovođenje ove važne društvene uloge. Ako se i škole ne izbore sa ovim problemom, što je veoma čest slučaj, sljedeći u nizu su organi formalne socijalne kontrole. Tada je već kasno, posljedice su nastupile. Ovi organi će se baviti konkretnim slučajem i to u granicma mogućnosti, koje su prilično limitirane (prije svega mislim na instrumene krivičnopravne prinude).
Koja su rješenja?
Rješenja su u rukama gore navedenih aktera i to istim redoslijedom kako sam ih problematizovao. Prvo, roditelji treba da ponovo preuzmu ulogu koja im je prirodno data, da nametnu spontani autoritet u vaspitanju, da pridobiju djecu na svoju stranu, da im budu podrška i oslonac. Ključno je razvijati i podsticati pozitivni uticaj u kojoj se stiču prva i osnovna moralna i etička načela, intelektualne predispozicije i radne navike. Tako će se djeca osjećati bezbjedno i shvaćeno, a potom će roditelji povratiti njihovu odanost i ljubav.
Drugo, škole treba da dosljedno sprovode vaspitnu funkciju koja im je dodijeljena. Funkcija škole je da posluži kao posrednik između svijeta u kući i širokog svijeta realnosti, gdje bi djecu trebali da podučavamo ne samo obrazovnim temama, već i temama koje se tiču života, vještina komunikacije i razvijanja međuljudskih odnosa. Pored toga razvijanje pozitivne školske klime je od velike koristi. Ona ima značajnu ulogu u kreiranju zdrave i podsticajne atmosfere važne za postignuće učenika, ali se dovodi u snažnu vezu i sa redukovanjem različitih problematičnih ponašanja. U slučajevima vršnjačkom nasilja ključna je pravoremena reakcija, a ne ''sklanjanje pod tepih'' problema, jer to utiče na reputaciju škole. I da razjasnim, ovo nije samo slučaj kod nas, i u drugim državama ovo je raširena praksa.
Pored toga, potrebno je da škole razvijaju i interne programe prevencije, u kojima bi prepoznali rane znake kriminaliteta među školskom djecom i mladima, ali isto tako je neophodno da imaju spremne reakcije i na očiglednu pojavu kriminaliteta. Zbog toga se u kontroli neželjenih ponašanja posebna pažnja posvećuje obrazovnim programima kojima se mladi u školama edukuju o štetnim posljedicama neprihvatljivog ponašanja.
Zašto je ovo bitno? Zato što je to kritična komponenta efikasnih intervencija protiv vršnjačkog nasilja jer se na taj način stvara podsticajna atmosfera da žrtva kaže nekome o nasilju (roditelju, nastavniku, pedagogu, i dr.), tako da može doći do blagovremene reakcije. Nulta tolerancija na vršnjačko nasilje ne bi smjela da bude floskula, već imperativ.
Konačno, ako nasilje eskalira podrazumijeva se postupanje nadležnih subjekta zaštite u skladu sa pozitivno-pravnim propisima i u zakonom propisanom postupku prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom. Opšta karakteristika svih modernih zakonskih regulativa je tendencija da se smanji primjena institucionalnih mjera prema maloljetnicima i poveća broj vaninstitucionalnih. Ovaj pristup će biti lakše sprovesti, ako nisu izostala prethodna opisani načini djelovanja porodice i škole.
Da li bi trebalo raditi na donošenju novih zakona i normi kada je u pitanju maloljetnička delikvencija i vršnjačko nasilje u RS? Treba li raditi na suspenzijama u internet prostoru u Republici Srpskoj?
Nisam za podlijeganje pritisku tzv. punitivne javnosti, pa da probleme rješavamo donošenjem novih zakona. Tada upadamo u zamku da prenormiramo oblast i vrlo vjerovatno zakomplikujem postupanje.
"Veliki problem današnjice je što se djeca uglavnom ugledaju na vršnjake - u njima traže uzore, vrijednosti, identitet i pravila ponašanja"
Ipak, u ovom momentu bih izvojio jedno pitanje koje bi trebalo biti predmet razmatranja, a tiče se donje granice krivične odgovornosti maloljetnika. Prema važećem zakonodavstvu dijete mlađe do 14 godina ne odgovora pred krivičnim sudom, dok se samo maloljetniku starijem od 16 godina može izreći kazna maloljetničkog zatvora, maksimalno do 10 godina. U direktoj povezanosti s tim je i kažnjavanje maloljetnika, uključujući i najteža djela kao što je ubistvo. Različita su rješenja u uporednom zakonodavstvu. Primjera radi, u SAD-u je moguće maoljetnika koji počini najteža krivična djela osuditi na kaznu doživotnog zatvora, bez mogćnosti uslovnog otpusta.
Drugo, ulogu policije i pravosudnih organa posmatram u kontekstu ograničenja koja imaju. Kod nas je izvršena specijalizacija ovih organa za postupanja u slučajevima maloljetničke delinkvencije, kao i postupanje sa maloljetnim žrtvama krivičnih djela.
Ipak, do izražaja dolaze druga složena pitanja postupanja sa maloljetnim licima, a to su njihova dob i sposobnost da shvate značaj svojih postupaka. Naravno, ne treba ni zaboraviti penalni, kao ni postpenalni tretman eventualno osuđenih lica na zavodske mjere. Govorim o eventualno osuđenim licima, jer je njihov broj izuzetno nizak. Zato treba biti oprezan u primjeni mjera krivičnopravne prinude prema maloljetnicima, jer ove mjere nisu čarobni štapić koji će riješti problem maloljetničkog kriminaliteta. A poslije njihove primjene kao društvo, nemamo druge mogućnosti.
Poseban problem predstavljaju opasnosti kojima se djeca izlažu u digitalnom okruženju…
Ono može biti istog nivoa i stepena kao i u realnom svijetu. U opasnosti su da budu izloženi neželjenom i neprikladnom sadržaju, koji mogu uključivati seksualne, pornografske i nasilne fotografije, određene oblike negativnog oglašavanja, kao i materijale koji sadrže govor nasilja, ili internetske stranice koje promovišu nezdrava i opasna ponašanja poput samopovređivanja. Zatim mogu učestvovati u rizičnoj komunikaciji, na primjer sa odraslom osobom koja traži neprikladan kontakt ali i sa pojedincima koji nastoje radikalizovati dijete.
Na koncu, dijete svojim ponašanjem u digitalnom orkuženju može doprinijeti nastanku rizičnog ponašanja ili odnosa. Ovo može uključivati djecu koja negativno pišu o drugoj djeci ili stvaraju materijale pune mržnje ili učestvuju u objavljivanju i dijeljenju seksualnih fotografija, uključujući i materijal koji su sami kreirali.
Ipak, sve navedeno ne treba da bude razlog za ograničavanje internet prostrora u Republici Srpskoj. Naša obaveza je da djeci omogućimo ostvarivanje njihovog prava da kreativno koriste internet, da se obrazuju, pridružuju grupama, imaju razonudu, ali i da im obezbijedimo da se osjećaju bezbjedno.
Odrasli, a to su roditelji/staratelji, a posebno zaposleni u obrazovanju trebaju steći odgovarajuće digitalne vještine. Kao što učimo djecu kako da bezbjedno prelaze ulicu, tako ih moramo učiti kako da bezbjedno borave u digitalnom svijetu.
Da li je naša kaznena politika blaga prema ovoj kategoriji počinilaca krivičnih djela?
Ovo je najosjetljivija populacija stanovništva. Kada je riječ o kaznenoj politici, prema važećem zakonskom rješenju, prema maloljetniku u sukobu sa zakonom mogu se primjeniti alternativne mjere i krivične sankcije. Policijsko upozorenje i vaspitne preporuke su alternativne mjere koje imaju za cilj da se ne pokreće krivični postupak.
"Roditelji treba da ponovo preuzmu ulogu koja im je prirodno data, da nametnu spontani autoritet u vaspitanju, da pridobiju djecu na svoju stranu, budu podrška i oslonac"
Dosadašnja praksa pokazuje da se za ovu mjeru posljednjih nekoliko godina češće odlučuju i policijski službenici i javni tužioci, što smatram veoma dobrim pristupom.
Kada je riječ o vrsti odluke suda, u najvećem broju slučajeva izrečena je krivična sankcija. Podaci pokazuju da su u postupcima prema maloljetnicima najčešće izricane vaspitne mjere pojačanog nadzora, zatim upozorenja i usmjeravanja, a u manjem broju slučajeva zavodske mjere, te maloljetnički zatvor u najmanjem broju slučajeva.
Kada govorim o vršnjačkom nasilju, prioritet dajem vaspitnim i obrazovnim mjerama. One su po mojoj ocjeni najmoćniji instrument koji možemo upotrijebiti da djelujemo na etiološke faktore, ali i kada se nasilje već ispolji u blažim formama (koje su ujedno i najčešći oblici ispoljavanja).
Ipak, kada vršnjačko nasilje kulminira, tada sam za strogu kaznenu politiku, zasnovanu na revidiranim osnovama kažnjavanja maloljetnika. Smatram da bi na taj način kaznom kao krajnjim sredstvom ostvarili svrhu kažnjavanja, a to je ne samo kazna prema učiniocu nasilja, već i generalna prevencija usmjerena prema ostalim članovima društva. Naglašavam to je samo u onim slučajevima kada smo iscrpili sve druge mogućnosti.
(MONDO)
