Za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevu grad je doživio procvat, što se posebno odnosi na arhitekturu. Pored Josipa Vancaša, jedan od najznačajnijih arhitekata koji je u tom periodu gradio u Sarajevu bio je Karlo Paržik.
Rođen je 4. jula 1857. godine u mjestu Veliš u Češkoj. Po završetku građevinske škole upisao se na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, tačnije na Specijalnu školu za arhitekturu.
U Sarajevo je stigao na proljeće 1884. godine, gdje će projektovati neke od najpoznatijih sarajevskih građevina.
Po dolasku u grad na Miljacki prvo je radio kao pomoćnik Josipa Vancaša i to na nekim od najznačajnijih djela mađarskog arhitekte. Tako mu pomogao na izgradnji zgrade Zemaljske vlade (današnje Predsjedništvo BiH), te prilikom izgradnje Katedrale srca Isusova, a zajedno su projektovali zgradu Vakufske palate. Radio je na dogradnji sprata za Zemaljsku banku na Vancaševoj zgradi Grand hotela, današnjeg Zavoda za platni promet, a javnosti poznatoj kao građevini ispred koje se nalazi Vječna vatra.
U periodu od 1886. do 1916. godine radio je kao u Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu, a godinu dana ne predavao građevinsko crtanje u Tehničkoj srednjoj školi. Insistirao je na očuvanju starog dijela Sarajeva u izvornom obliku.
Njegov prvi samostalni rad bila je stambeno-poslovna zgrada Penzionog fonda, koja je smještena s lijeve strane od ulaza u sarajevsku Katedralu. Njena izgradnja trajala je tek nešto više od godinu dana, a otvorena je 1887. godine.
Jedno od njegovih najznačajnijih djela iz ranog perioda jeste Šerijatska sudačka škola. Zgrada je građena u orijentalnom stilu, a radovi su trajali 17 mjeseci i završeni su 1888. godine. Sredinom dvadesetog vijeka u ovoj zgradi je bio smješten Muzej Grada Sarajeva, a danas je u toj zgradi smješten Fakultet islamskih nauka.
Paržiku je 1891. godine povjerena izgradnja Vijećnice, ali se ministru Benjaminu Kalaju nije svidio njegov rad, tačnije njegovo stilsko oblikovanje. Oblik projekta, trougaona tlocrtna kontura, je zadržan i u realizovanom rješenju Aleksandera Witeka, a kasnije i Ćirila Ivekovića. Paržiku je, ipak, pripao zadatak da uradi “sporednu zgradu Vijećnice” u kojoj je bio smješten zatvor.
Pripala mu je i čast da projektuje objekat za različite kulturne i društvene namjene - Društveni dom. Ova građevina, koja će kasnije biti preimenovana u Narodno pozorište izgrađena je 1897. godine, a svečano je otvorena 2. januara 1899. godine predstavom “Medeja“ Franza Grillparzera.
Jednu od najljepših sarajevskih zgrada, Akademiju likovnih umjetnosti, projektovao je upravo Paržik. Zgrada je krajem devetnaestog vijeka izgrađena kao Evangelistička crkva. Prvo je izgrađen centralni dio (crkva), a zatim i krilni dijelovi u kojem su smještene župni stan, kancelarija i škola. Po završetku Drugog svjetskog rata u zgradu je smještena Akademija likovnih umjetnosti.
Vladina zgrada III, poznatija kao Bijela vlada, također je djelo arhitekte Paržika. Zgrada je građena u dvije etape, a završena je 1906. godine. Zgrada je jedno vrijeme bila Skupština Grada Sarajeva, a danas su tu smještene kantonalna Vlada i Općina Centar. Nažalost zgrada je pretrpjela velika oštećenja u nedavnim protestima koji su održani u Sarajevu.
Jedan od najfascinantnijih i najkompleksnijih Paržikovih radova sigurno je zgrada Zemaljskog muzeja. Paržik je za potrebe izgradnje ove građevine išao u Budimpeštu i Beč, kako bi se upoznao s uređenjem muzeja. Riječ je o prvom namjenski građenom muzejskom objektu u jugoistočnoj Evropi. Izgradnja ovog objekta paviljonskog tipa trajala je preko četiri godine, a na upotrebu je predata 1913. godine.
Zbog nebrige vlasti i prebacivanja odgovornosti ova građevina koja više od stotinu godina krasi glavni grad Bosne i Hercegovine je zatvorena za javnost.
Na konkursu za izgradnju Suda i zatvora u Sarajevu pobijedili su konkursni projekti Hansa Glasera i Alfreda Kraupe iz Beča. Dvojac je tražio pet procenata od investicione vrijednosti, što je bilo neprihvatljivo. Projekat izgradnje Pravosudne palate povjeren je Karlu Paržiku, koji je uz djelomično korištenje ideja prvog projekta izradio novi. Danas je u okviru ove građevine smješten Kantonalni sud, Univerzitet u Sarajevu i Pravni fakultet.
Projektovao je i palaču Marijin dvor, u istoimenom sarajevskom naselju, te je radio na brojnim okolnim zgradama. Također je projektovao je Crkvu sv. Josipa na Marijin dvoru, a plato ispred ove crkve danas nosi ime ovog neobično plodnog arhitekte.
Paržik je u Sarajevu još radio i na Trgovačkoj školi, stambeno-poslovnoj zgradi nekadašnjeg gradonačelnika Esada ef. Kulovića, Srpskoj pravoslavnoj školi, Filipovićevoj kasarni (danas zgrada Ministarstva odbrane BiH), Aškenskoj sinagogi, Zemaljskoj štampariji, te brojnim stambenim, ali i drugim objektima. Također se spominje i njegov udio u izgradnji Hotela Evropa, iako je u vrijeme njegove izgradnje Paržik studirao u Beču. Tokom života je uradio više od stotinu projekata. Osim u Sarajevu radio je na projektima u Banja Luci, Mostaru, Olovu, Foči...
Paržik je penzionisan 1916. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima. U to vrijeme nije ispunjavao uvjete za penzionisanje niti po godinama staža, niti po godinama života. Kako ne postoje dokazi o eventualnom disciplinskom postupku protiv njega, pretpostavlja se da je penzionisan po naređenju ili na vlastiti zahtjev.
Arhitekturom se nastavio baviti i nakon penzionisanja. Bio je savjetnik za graditeljske poslove Vrhbosanske nadbiskupije
Paržik je preminuo u Sarajevu na današnji dan, 16. juna 1942. godine, a sahranjen na starom katoličkom groblju Sv. Mihovil u sarajevskom naselju Koševo. Na njegovom nadgrobnom spomeniku uklesan je epitaf: “Čeh rodom, Sarajlija izborom”.
