Ovaj tekst, čiji je autor Dražen Huterer, nastao je u okviru projekta "Priče iz tranzicije", a preuzet je iz "Tristotrojke", studentskog časopisa o arhitekturi, dizajnu i umjetnosti.
Sarajevo je nakon rata, a posebno u posljednjih desetak godina, doživjelo očiglednu transformaciju u izgledu. Mnogi stambeni i poslovni objekti koji su bili porušeni ili oštećeni za vrijeme troipogodišnje opsade grada danas su obnovljeni, ali brojna oštećenja na fasadama zgrada koje još uvijek čekaju da budu obnovljene i dalje svjedoče o stvarnim razmjerama razaranja.
Ipak, problem Sarajeva nisu samo zgrade oštećene u ratu, već one koje, naizgled, nekontrolisano niču u poslijeratnom periodu i o čijem izgledu i namjeni odlučuju sami investitori, a ne struka.
Problem bespravne gradnje u Sarajevu nije nov, ali stiče se dojam da gradske vlasti ne čine dovoljno na rješavanju tog problema.
Prema nekim podacima, u Kantonu Sarajevo ima oko trideset hiljada bespravno izgrađenih objekata, a njihov broj raste iz dana u dan. Trend bespravne gradnje počeo je sedamdesetih godina, jer je Sarajevo tada bilo snažan industrijski centar u kojem su se otvarala mnoga radna mjesta i sve više ljudi se doseljavalo u grad. Već tada su se na okolnim brdima počeli praviti privremeni objekti za smještaj radnika, da bi se oni vremenom preselili u druge dijelove grada. Međutim, kuće u kojima su u početku boravili nikad nisu srušene, a trend neplanske gradnje nastavio se i u osamdesetim godinama i traje sve do danas.
U Sarajevu i oko njega postoji više od hiljadu klizišta i to je direktna posljedica neplanske, odnosno bespravne gradnje. Ali za ovaj problem postoji kakvo takvo rješenje, a to je sanacija klizišta koja ide vrlo sporo zbog ograničenog budžeta kojim grad raspolaže i kojim se ni izbliza ne mogu pokriti sva područja na kojima je sanacija neophodna.
Poseban problem je i legalizacija bespravno izgrađenih objekata, jer ona, prema mišljenju urbanista, samo potiče novu bespravnu gradnju.
„Bespravna i neplanska gradnja je rak rana za buduće funkcionisanje grada“, kaže Gordana Memišević, urbanista i predavač na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i članica Odbora za organizaciju Svjetskog foruma urbanizma.
„Već sada je to veliki problem, a u budućnosti će biti još veći. Mi smo, zapravo, legalizovali objekte koje ćemo morati platiti jednog dana kad ih ipak budemo morali rušiti. A bilo bi daleko racionalnije da su se tim ljudima na vrijeme obezbijedili stanovi, bez obzira na to što bi to država platila.“
Ona dodaje da su se nakon rata pojedini ljudi obogatili gradnjom velikih i bespravnih objekata, pri tom ne poštujući ni zakon, ni urbanističke planove.
„Naravno, zakon to ne dozvoljava, on je jako dobro postavljen i jasan, ali ga, nažalost, malo ko poštuje“, dodaje Memišević.
Jedan od razloga zbog kojeg se ljudi odlučuju na bespravnu gradnju je izuzetno komplikovana i duga procedura za pribavljanje građevinske dozvole, a koja može potrajati i do tri godine. Većina ljudi smatra da im je bolje za to vrijeme izgraditi kuću, pa naknadno tražiti građevinsku dozvolu i legalizaciju objekta, ne shvatajući da se time problemi samo još više gomilaju.
Drugi razlog za bespravnu gradnju je to što je legalizacija bespravno izgrađenih objekata mnogo jeftijini proces nego ishođenje svih dozvola prije same gradnje. Viša asistentica na katedri za urbanizam i prostorno planiranje na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, Nasiha Pozder pojašnjava:
„Uslovi neophodni za legalizaciju su mnogo jednostavniji nego uslovi za regularnu gradnju. Kod legalizacije su troškovi mnogo manji, a i proces je mnogo jednostavniji od višegodišnjeg čekanja u opštini na dozvole potrebne prije same gradnje. Međutim, takvim rješavanjem problema se ne postiže ništa, jer se na taj način samo još više potiče bespravna gradnja”, naglašava ona.
Pozder dodaje da je zakon vrlo jasan po tom pitanju i da bespravna gradnja čak podliježe i krivičnom gonjenju.
”Svako građenje bez dozvola na prostorima koji su planski definisani je kršenje zakona. Pored novčanih, predviđene su i zatvorske kazne, mada se i jedne i druge vrlo rijetko primjenjuju. Zakonom je definisana bespravna gradnja, ali odluku o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata donose zvanične institucije, koje na taj način pobijaju zakon.“
Druga vrsta 'divlje' gradnje je ova koja je evidentna u samom gradu. Ona može biti planska i sa svim potrebnim dozvolama, ali bez ikakvog reda i poštovanja okoline. Nakon rata u Sarajevu su nikli brojni veliki tržni centri i privatno-poslovni objekti čija svrha je često upitna.
Docent doktor sa katedre za Urbanizam i prostorno planiranje na Arhitekstonskom fakultetu u Sarajevu, Nihad Čengić, kaže kako je evidentno da u ovom procesu tranzicije građani imaju vrlo malo uticaja na budući izgled grada.
„Ono što je paradoks današnjeg planiranja jeste da je pritisak investitora toliki da gradske vlasti potpuno zanemaruju bilo kakav dogovor sa građanima o načinu na koji će grad biti izgrađen, a planovi se u potpunosti prilagođavaju potrebama investitora“, kaže on.
I Gordana Memišević je sličnog mišljenja.
„Rijetko koji investitor pristupa gradnji bez građevinske dozvole, jer svaki od njih se želi unaprijed obezbijediti. Međutim, vrlo često oni nikako ne bi smjeli dobiti građevinsku dozvolu za takav prostor, ili taj broj kvadrata, ali zahvaljujući korupciji i svemu što se radi 'ispod ruke', oni ipak u tome uspijevaju. Takav način poslovanja je uzeo maha u ovom tranzicijskom vremenu i bez obzira na postojeće planove, gradi ko šta hoće i kako hoće“, kaže ona.
Posljedica ovakve gradnje, koji neki nazivaju i 'urbicidom', je uzurpiranje prostora u gradu koji su potrebni svim građanima i koji bi morali imati drugačiju namjenu. Uzroci problema su višestruki – od struke, koja ovome možda ne posvećuje dovoljno pažnje i čiji glas se gotovo i ne čuje, preko gradskih vlasti koje to omogućavaju, do investitora koji imaju prevelike ovlasti.
Nasiha Pozder navodi primjer sarajevskog naselja Tibra na Stupu, koje bode oči mnogim Sarajlijama. Naime, na ovom prostoru je izgrađeno previše stambenih objekata koji nisu bili predviđeni prvobitnim urbanističkim planom. Rezultat ovakve nehumane gradnje je premala udaljenost između objekata, nedovoljno svjetlosti i vrlo loš kvalitet života samih stanara.
Pozder upozorava na to da je izgradnja stambenih objekata na ovoj lokaciji bila predviđena urbanističkim planom, ali ne ovolikog broja objekata i za toliki broj stanara. Ona dodaje da su se tokom gradnje planovi mijenjali kako bi se izašlo u susret investitoru, kojeg je očigledno vodila želja za što većom zaradom.
„Ako govorimo o Tibri, te zgrade nisu bespravno izgrađene, ali prvobitni plan se prilagođavao željama i potrebama investitora, što je nedopustivo, jer prateća infrastruktura – kao što su priključci za kanalizaciju, parking prostori i slično - nije prilagođena tolikom broju stanara. U tom smislu ova gradnja je bespravna.”
Uzurpacija javnih prostora i zemljišta je naročito problematična u gradu kao što je Sarajevo, koje nema dovoljno zelenih površina, kulturnih i sportskih objekata, a ni pravi gradski trg.
Pozder ističe još jedan problem, a to je tzv. 'betonizacija'. „Betonizacija možda nije dovoljno prihvaćen pojam, ali to je trajna uzurpacija nekog prostora na pogrešan način. To je krenulo najprije sa Alipašinim poljem, potom Uniticom, Bosmalom, Sarajevo City Centrom i brojnim drugim visokim zgradama koje onemogućavaju slobodan protok zraka kroz Sarajevo. U kombinaciji sa bespravno izgrađenim kućama na gradskim padinama koje za zagrijevanje koriste ugalj i tako zagađuju okolinu, te ogromnim brojem automobila i neadekvatno riješenim gradskim prijevozom, ove visoke zgrade doprinose tome da u Sarajevu imamo vrlo zagađen zrak, naročito zimi.”
Na žalost, o problemu bespravne ili, stručno rečeno, neregulisane gradnje danas se malo govori, a posljedice su nesagledive. Stručnjaci i urbanisti upozoravaju da u društvu koje prolazi kroz tranziciju struka mora više ustrajavati na tome da se pronađe spona između zahtjeva investitora i graditeljskih pravila kojih bi svi trebali da se pridržavaju.
„Zadatak svih nas arhitekata i urbanista je da kada uđemo u neki prostor vodimo računa o postojećim objektima, ljudima koji tu žive i nečemu što je tu bilo i prije nas. Trenutno je to, nažalost, prepušteno svakom pojedincu koji se bavi arhitekturom i investitoru koji ima svoje zahtjeve“, zaključuje Nasiha Pozder.
Gordana Memišević je sličnog mišljenja.
„Jedini pravilan pristup je poštivanje struke. Ja ne mogu da vjerujem da ijedan arhitekt može nekome projektovati objekat koji nema građevinsku dozvolu. To je za mene isto kao i kad bi ljekar koji je položio Hipokratkovu zakletvu radio pacijentu šta god mu na um padne. Struka se mora poštovati, i tome se moraju učiti cijele generacije. O tome treba pričati studentima na fakultetu“, kaže ona.
I Nihad Čengić ističe odgovornost ljudi iz struke, koji bi, prema njegovom mišljenju, morali imati puno aktivniji pristup u rješavanju ovog problema. „Jedino što je gore od bespravne gradnje je struka koja to ignoriše“, zaključuje on.
