"Na Srbe su vršili pritisak da se sele i Bošnjaci i Srbi, istaknute političke i medijske ličnosti. U svijesti Srba Sarajeva postojao je i veliki strah od reintegracije, života sa onima sa kojima ste do juče ratovali", kaže Dušan Šehovac u intervjuu za Mondo.
Dušan Šehovac bi se mogao nazvati netipičnim Sarajlijom i za ovo i za "ono" vrijeme. Bio je predsjednik "Srpske opštine Ilidža" i sve vrijeme živi u mjestu poznatom po izvoru Bosne, na teritoriji današnjeg Kantona Sarajevo gdje je predsjednik Biroa za ljudska prava Demokratske inicijative sarajevskih Srba i udruženja "Istina i pravda".
Za sebe kaže da je borac za mir i razumijevanje, "nepotkupljivi svjedok teškog vremena" a temama, o kojima čitate u ovom tekstu, Šehovac se bavi već decenijama u analizama, kolumnama i dokumentarnim filmovima.
Rat je proveo na Ilidži kao humanitarni radnik i pripadnik Vojske Republike Srpske i ovo poznato sarajevsko naselje nije napustio tokom egzodusa više desetina hiljada Srba nakon Dejtonskog sporazuma.
Pomenuti egzodus - kao i sve što se događalo u gradu na Miljacki - tema je različitih interpretacija sa dvije strane entitetske granice. Sada je na toj granici, između Sarajeva i Istočnog Sarajevapostavljena tabla na kojoj piše da ulazite u grad u kojem živi "156.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo".
Ovo je žestoko zasmetalo gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić i ne samo njoj, pa je uslijedila serija tekstova u sarajevskim medijima kako "Srbi nisu protjerani" već su sami otišli, odnosno, nagovorili su ih političari.
Šta mislite o spornoj tabli koja je postavljena u Istočnom Sarajevu i po čemu je ona sporna?
Zanimljivo, poruke (kritike) stižu od onih koji desetljećima hiljadama puta svijetu serviraju i danas ponavljaju laži o ratu, koje su za neobaviještene postale istine. Na ulazima u Grad Sarajevo stoji tabla „Sarajevo - 1.425 dana pod opsadom“, na osnovu njihovog lažog stava da je rat u Sarajevu trajao do 28. januara 1996. godine što nije tačno jer se rat završio Mirovnim ugovorom u Dejtonu 25. novembra 1995. godine.
Bošnjaci se javno zalažu za istinu i pravdu a iznose lažne podatke o 14.500 ubijenih građaninu Sarajeva, o 1.601 ubijenom detetu, o 50.000 ranjenih, o 328 granata koje su padale na grad dnevno, o 3.777 rekordu za jedan dan.
Gradonačelnik (Ljubiša) Ćosić i drugi Srbi pokušavaju otvoriti dijalog sa Bošnjacima, razgovor o ovim temama, oni bježe od toga i koriste svaku prliku da Srbe prikažu lošim momcima a sebe predstave kao jedinu žrtvu rata. Ne žele učestvovati iskreno i odgovorno u utvrđivanju istine o ratu u Sarajevu, koja bi bila osnova za pravdu i pomirenje.
Pošto sarajevsko, politički i naconalistički obojeno javno mnjenje, ne koristi istine već se služi lažima, pokazalo se da nije produktivno i korisno govoriti istine o Sarajevu zasnovane na činjenicama. Za mene ova srpska tabla sa sadržajem jeste najbolji, nakorisniji, provokativni duhoviti odgovor na bošnjačke laži o Sarajevu.
Poznato je da imate nešto drugačije stavove o ratnim događajima u Sarajevu i na sarajevskom ratištu. Vi često pišete da grad nije bio pod opsadom na onaj način na koji se tvrdi da jeste, već da je bio podijeljen i u dva opsadna prstena. Šta to znači?
Agresivna, kupljena, dobro plačena propaganda o ratnom Sarajevu ponudila je svijetu priču o opkoljenom Sarajevu, putem Mape opkoljenog Sarajeva, koja je osvojila svijet. Ta mapa pokazuje 3 %, opkoljenog Grada Sarajeva od Baščaršije do Nedžarića koji su bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, i to područje je unutar unutrašnjeg prstena opsade, a drugi dio Grada Sarajeva, dijelovi Ilijaša, Hadžića i Trnova oko 27% bili su van drugog opsadnog prstena.
Vojska Republike Srpske kontrolisala je 70% Grada Sarajeva koji se nalazio između dva opsadna prstena, užeg i šireg koji je išao sa sjevera od Olova, a završavao na istoku prema Žepi i Srebrenici.
Aktivni i odgovorni svjedok sam tog vremena, svjedočim i imam agumente, činjenice da je u aprilu, martu 1992. godine Grad Sarajevo bio je podjeljen grad na srpske i bošnjačke enklave. U maju je došlo do obostrane blokade drugih, da bi na kraju rata imali opkoljene i opsjednute dijelove Grada Sarajeva. Da budem jesan: i bošnjački i srpski dijelovi Grada Sarajeva u ratu su bili opkoljeni/opsjednuti, ali tome je prethodio proces podjele Grada Sarajeva i blokiranje drugih, drugačijih.
Postoje razlitiče tvrdnje o masovnom odlasku Srba i Sarajeva nakon Dejtona. Jedna je da su protjerani, a druga je da su dobrovoljno napustili Sarajevo. Šta je bliže istini i da li je tačno i jedno i drugo?
Najviše se priča o egzodusu Srba iz Sarajeva, koji se odvijao od janura do marta 1996. godine, kad je Grad Sarajevo napustilo kombinacijom prisile, pritisaka i slobodne volje oko 70.000 Srba. Na Srbe su vršili pritisak da se sele i Bošnjaci i Srbi, istaknute političke i medijske ličnosti. U svijesti Srba Sarajeva postojao je i veliki strah od reintegracije, života sa onima sa kojima ste do juče ratovali, a postojao je i strah jer su izgubili sve svoje ratne institucije na koje su se oslanjali. U isključivo bošnjačke institucije nisu vjerovali, a međunarodna zajednica bile je neuvjerljiva u svojoj priči o zajedničkom multietničkom, multukulturnom i vjerskom životu u Sarajevu. U tom prostoru i vremenu bande svih vrsta, lešinari rata sijali su mržnju, pljačkali i jeftino dolazili do bogastva.
Dušan Šehovac, o egzodusu, opsadi i tablama: "I bošnjački i srpski dijelovi Sarajeva bili su opkoljeni tokom rata"
To ja nazivam "Kratki egzodus" Srba iz Sarajeva. "Dugi egzodus" Srba iz Sarajeva, koji je, po meni, počeo početkom 1992. godine, još traje. U ovom procesu i vremenu ("Kratki egzodus" je njegov sastavni dio) teritoriju nekadašnjeg jedinstvenog Grada Sarajeva, danas Kantona Sarajevo i Grada Istočno Sarajevo, napustilo je oko 60.000 Srba.
Danas od u Kantonu Sarajevo ima oko 8.000 a u Gradu Istočnom Sarajevu oko 27.000 predratnih Srba. Znači, istina je da je predratni Grad Sarajevo ostao bez oko 130.000 Srba koji su ga trajno napustili i što je najtužnije, niko od jih se ne vraća, što je jedinstven primjer u modernom svijetu. Da razumijete cjelinu problema: navodim da je u toj 1992. godini na teritoriji nepodijeljenog predratnog Grada Sarajeva živjelo oko 175.000 Srba, a da je oko 10.000 njih umrlo, ubijeno, poginulo ili nestalo.
Da li je Sarajevo danas onakvo kakvim ga opisuje rukovodstvo tog grada i kako biste opisali poslijeratno Sarajevo?
Rođen sam u Gradu Sarajevu, cijeli život sam proveo u njemu, doživio dosta lijepih stvari i malo ružnih ali danas Grad Sarajevo nije primjer, nije stvarno glavni grad Bosne i Hercegovine, jer ga takvim ne vide predstavnici Srba i Hrvata. Sve prednosti i ljepote koje su ga krasile, koje su ga prikazivale kao civilizacijski, multietnički, multikulturni i multivjerski grad, svedene su na minimum.
Bošnjačka politička elita 1996. godine, da bi kompenzirala svoje neuspjehe u ratu, željela je i trebala nešto što bi prikazali svom narodu i ekspolatisali kao pobjedu, a to je da njima dodijeljen Grad Sarajevo.
Ali tu ima jedna kvaka, porazna kvaka, jer dobivši i ljubomorni čuvajući Grad Sarajevo ekskluzivno za sebe, izgubili su mogućnost da reintegrišu Bosnu i Hercegovinu u državu dva entiteta i tri konstituivna naroda i tako su dali argumente onima koji tvrde da je Bosna i Hercegovina nemoguća država.
(MONDO)