Sve se odigralo u noći između 30. i 31. jula 1993. godine u Podgorici.
Prije tačno 30 godina glumac Žarko Laušević u podgoričkom kafiću "Epl" ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19) i ranio Andriju Kažića.
“To su putevi nesreće. Prvo je igrao Marka Kraljevića u mladosti, prećeno mu je smrću zbog toga, a uzeo je pištolj da se brani. Druga nesreća je što mu se auto nije zatvarao, a treća nesreća je što je držao pištolj u tašni koja se nije zatvarala u potpunosti”, rekao je svojevremeno advokat Toma Fila koji je i branio Lauševića.
Fila je u jednoj emisiji na K1 ispričao šta se dogodilo te kobne noći između 30. i 31. jula 1993. godine.
“On je pošao sa bratom da pojede pljeskavicu. Izađu iz kola zajedno, a Žarko se sjeti da mu ne rade vrata i uzme tašnu i kasetofon. Jedan se od njih udvarao toj što je pravila pljeskavice, proradila je sujeta, a Žarko je tada imao čistu biografiju. Prvo su mu nokautirali brata i udarali ga flašom u glavu. Prvo su rekli da je izašao napolje i ispalio još nekoliko metaka i rekao "ko je sljedeći da ga ubijem". To nije bilo tačno, dokazao sam da je sva municija bila ispaljena u objektu. On je imao sočiva, imao je minus šest dioptriju i pucao je nekontrolisano. Prijetili su mu smrću jer je igrao Marka Kraljevića i krenuo je građanski rat i sve nacionalističko je bilo zabranjeno i dolazilo "na nož". On je nesrećan čovjek, on trideset godina živi sa tim, on kaže "Tomo, ipak ja sam ubica". On je pokazivao kajanje”, rekao je tada Fila.
Ključno pitanje
S druge strane psihijatar Jovan Marić koji je bio u timu koji je vršio neuropsihijatrijsko vještačenje glumca nakon ubistva kaže da je tom prilikom pitao Lauševića da objasni kako je došlo do incidenta, odnosno, da li je ponašanjem ili gestikulacijom isprovocirao konflikt. Marić kaže da je Žarka Luševića upitao sljedeće: "Vi ste glumac, znate li da ste neverbalno mogli da omalovažite sagovornika, a da ništa ne kažete?" Nakon pitanja je, kako Marić tvrdi, usledio Lauševićev odgovor: "Ne sjećam se".
On dodaje da je Laušević vjerovao da je u pitanju nesrećan slučaj.
"Vjerujem da je hteo da zaštiti brata, koji je od udarca pao na zemlju. Laušević je iz svoje torbe izvadio pištolj i pucao na dvojicu, dok je trećeg ranio. Očevici su kazali da Laušević nije prvi počeo raspravu, ali je pitanje da li je svojom gestikulacijom, pošto je on glumac možda svojim tijelom nešto poručio, pa ih je to iznerviralo i onda su napali njega i njegovog brata", objašnjava Marić.
Nakon incidenta, osuđen je na 15 godina zatvora za dvostruko ubistvo. Ova presuda je nakon žalbi potvrđena 1994. godine, a zatvorsku kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu. Poslije ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine Žarku je izrečena kazna od četiri godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Pošto je u tom trenutku već izdržao 4,5 godine, oslobođen je.
"Odbio sam da ga pomilujem"
Nakon toga je glumac napustio zemlju i preselio se u Njujork. Vrhovni sud Crne Gore je, po žalbi tužioca 30. marta 2001. godine, tu odluku o kazni preinačio i izrekao novu kaznu, od 13 godina zatvora. 29. decembra 2011. tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić pomilovao je glumca Žarka Lauševića. Ono što je Momir Bulatović odbio da uradi, uradio je Tadić. Bulatović je jednom prilikom priznao da je odbio da pomiluje Lauševića.
"Da, odbio sam da pomilujem Žarka Lauševića. To je jako težak i tužan slučaj. Abolicija u takvim stvarima ima smisla ukoliko druga strana nema ništa protiv. U svakom krivičnom postupku postoji oštećena strana i nju morate da pitate. Žarko Laušević je jedan divan glumac i imali smo prilike da se družimo godinama. Užasno mi je teško što znam sve detalje toga, a po prirodi posla sam morao da znam. Dobio sam tu molbu za aboliciju. Kontaktirao sam porodice oštećenih i oni su rekli – ne. Vi nemate pravo, ni ljudsko, da napravite aboliciju", rekao je Bulatović svojevremeno za "Balkan info".
Zbog odluke predsjednika Tadića da pomiluje Lauševića porodice nastradalih su bile ogorčene.
"Tek mi je sin došao iz vojske. Bio je na ratištu. Otišao mi je 1991. u vojsku a 1993. mi je došao. I te 1993. mi je poginuo. I kako da reagujem, kako ću da reagujem. Ne mogu", izjavila je tada Ilinka Vučinić, majka ubijenog Radovana Vučinića kada su je novinari pitali da prokomentariše to što je slavni glumac pomilovan.
"Oprostio sam Lauševiću"
Te 2011. godine oglasio se i brat ubijenog Dragora Pejovića, Nebojša Pejović. On je za Vijesti rekao da je sve ovo "i tužno i tragično".
"Ipak je oduzeo dva ljudska života. Mog brata i pokojnog Radovana Vučinića. Ovo je stvarno tužno i tragično da je u jednoj državi osuđen a da mu druga država daje pomilovanje", rekao je tada Pejović.
S druge strane podgoričanin Andrija Kažić, koga je Laušević teško ranio te kobne noći izjavio je 2009. godine za jedan dnevni list da je oprostio slavnom glumcu. Andrija je rekao da je tragedija, u kojoj je izgubio drugove Dragora i Radovana za njega sada daleka prošlost.
"Život ide dalje i na sreću ja danas imam svoju sreću. Imam posao, a pre svega imam dva sina, što je najbitnije, jer se poslije nesreće polemisalo da neću moći da imam djecu budući da sam bio ranjen u testise. Daleko je teže onima koji su izgubili djecu. Sa Pejovićima nisam u kontaktu, a Vučinići su mi komšije i znam da i oni danas imaju svoje živote. Njima jeste ostala ogromna bol za izgubljenim sinom, ali sve to postepeno ide u zaborav. Takav je život", rekao je Kažić tada i dodao:
"U ovom momentu sam mu faktički oprostio. Čuo sam da živi u Americi, u Njujorku, da tamo ima neki život. Najpreciznije što mogu da kažem je da sam ravnodušan što se tiče Žarka Lauševića", istakao je on , i napomenuo da je Lauševića kao glumca rado gledao.
(MONDO)