Žarko Laušević uskoro u Srbiji!

"Ministarstvo pravde je u kontaktu sa američkim vlastima i dogovaramo se o vremenu i mjestu deportacije. Još nije utvrđen datum kada će Laušević biti izručen, ali očekujem da će to biti uskoro", rekla je ministarka pravde Snežana Malović za "Blic".

"Novosti" prenose da je vijest o hapšenju Žarka Lauševića izazvala u Podgorici lavinu sjećanja na noć između 30. i 31. jula 1993. kada je poznati glumac u kafiću "Epl" ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (21), a teško ranio 24-godišnjeg Andriju Kažića.

Sve do 30. marta 2001. godine trajali su sudski procesi u kojima su donošene različite presude, od one prve iz 1994. kada je Žarko osuđen na 15, preko odluke suda iz 1998. da je za prekoračenje nužne odbrane prava kazna četiri godine, do konačne - 13 godina zatvora.

Na suđenjima se do detalja utvrđivalo šta se desilo na dan Ognjene Marije, kada se slučajni susret poznatog glumca i njegovog brata Branimira sa grupom podgoričkih mladića pretvorio u svađu, tuču, pa krvavu dramu sa tragičnim epilogom.

Žarko je, nikada nije bilo sporno, ispalio 13 metaka iz pištolja, dok nastradali nisu imali oružje. U krvi ubijenog Vučinića, kako je utvrđeno u istražnom postupku, u momentu tragedije bilo je 1,7 promila alkohola, Pejovića 2,10 a Žarka Lauševića 0,78. Teškoj nesreći ljudi koji se do tada nikada nisu sreli prethodila je banalna prepirka...

Laušević je u zatvoru proveo četiri godine i sedam mjeseci. Kada ga je veće sudije Svetlane Vujanović (supruge aktuelnog crnogorskog predsednika) 27. februara 1998. osudilo na četiri godine zatvora stvorile su se zakonske pretpostavke da izađe na slobodu. Iste godine, u oktobru, preko Budimpešte otputovao je za SAD. Prije odlaska, o svemu što mu se dešavalo otvorio je dušu za NIN:

"Nisam izgovorio svoju završnu riječ na ovom posljednjem suđenju. A htio sam ponovo da kažem tim unesrećenim porodicama da shvate, ako mogu, koliko sam svjestan zla koje sam im nanio, tragedije koju su doživjeli i koju preživljavaju. Ali, sve moje riječi, svi napori drugih ljudi i samog suda ostajali su bez razumijevanja i prihvatanja. Znam, da bol ne čuje, ali od mene ne bi bilo srećnijeg čovjeka na zemaljskoj kugli da se to nije desilo".

Porodice Pejović i Vučinić u to vrijeme bile su nezadovoljne malom kaznom za Lauševića, a njihovi zastupnici uložili su žalbu koja je, u krajnjem, rezultirala presudom Vrhovnog suda od 13 godina zatvora.

Ni Pejovići ni Vučinići, koji su uporno tražili pravdu preko suda, nisu javno prijetili Lauševiću, ali je ostala priča da je Žarko napustio zemlju i zbog straha od osvete. On sam o tome je kazao:

"Od oštećenih ne tražim da mi oproste. Znam da to ne mogu, jer ni ja sam sebi ne opraštam, samo Bog to može. Njihovo je pravo da mrze, moje pravo da se kajem što ne mogah drugačije..."

Susret sa Žarkom na građevini u Americi

Poslije Lauševićevog hapšenja u Americi porodice ubijenih mladića nisu se oglasile. Nema ni drugih reagovanja povodom otvaranja još jednog čina tragedije koja je svojevremeno potresla ne samo Crnu Goru.

Otvorene su jedino pravne dileme, pošto je poznati glumac državljanin Srbije, a njegov predmet poslije razdvajanja Srbije i Crne Gore prešao u kompetenciju srpskog pravosuđa. Po prvim tumačenjima iz Podgorice, Crna Gora neće tražiti izručenje Žarka Lauševića, jer za to nema pravnog osnova, a eventualno dosluženje zatvorske kazne trebalo bi da se dogodi takođe u Srbiji, u Požarevcu.

Advokat Toma Fila, koji je branio Žarka Lauševića, naglašava da hapšenje poznatog glumca u Americi nema nikave veze sa presudom koja mu je izrečena za ubistvo u Podgorici.

"Američke vlasti nisu postupale po potjernici, već su ga lišile slobode zato što nije imao uredne papire", apostrofira Fila. "To znači da on može da bude samo deportovan, a ne i ekstradiran. Pored toga, sudilo mu se u Crnoj Gori, a samim tim Srbija ni ne može da ga traži. Treba naglasiti i to da u nekim zemljama osobe u ovakvim situacijama mogu da biraju da li će biti deportovane državi čije državljanstvo imaju ili nekoj trećoj zemlji".

Fila je za "Press" izjavio da je Žarko u SAD živio veoma teško, radio na građevinama i sve vrijeme se borio da dobije stalnu boravišnu dozvolu u toj zemlji.

"U razgovorima se nikada nije žalio na svoj položaj. Nije tačno da je pao u depresiju. On je izuzetno razuman, da nije glumac, mogao da bude i matematičar, inženjer bilo šta..."

Na vijest o njegovom hapšenju u Čikagu, jedan od učesnika foruma na kojem se komentarisao ovaj događaj zapisao je:

"Imao sam čast da Žarka upoznam na Petoj aveniji u Njujorku, gdje sam radio u jednom od apartmana kao šljaker. Ugledao sam Žarka, koji je radio u istoj zgradi, i nisam mogao da vjerujem da je to on, pa smo ga jedan drug i ja pitali: 'Žarko, jesi li to ti?'. On nam je odgovorio: 'Ne, ovo je samo Žarkova sijenka. Žarko je umro!' Ne mogu da zaboravim taj momenat - navodi 'forumaš".

(MONDO)