Srpski košarkaši su "sabajle" u subotu osvojili bronzanu medalju na Olimpijskim igrama, ali i da nisu, zaslužili su sve moguće pohvale zbog svega što su pokazali u Parizu.
Poslije "oružane pljačke" protiv najboljeg američkog tima u istoriji u polufinalu, gdje su se istrošili i emotivno i fizički, "orlovi" su smogli snage, stisnuli zube i reklo bi se, rutinski pobijedili Njemačku u borbi za bronzu (93:83).
Vodili su od početka do kraja utakmice i više nego zasluženo vratili dug "pancerima" za poraz u finalu Mundobasketa u Manili prošle godine. S kamatom.
Sve što sam od ovog meča za treće mjesto očekivao i želio bilo je da Aleksa Avramović "prebije" Denisa Šrudera, što je novi plejmejker moskovskog CSKA i učinio, ali ne samo što je neutralisao najboljeg njemačkog košarkaša, već je osim standardno fantastičnog Nikole Jokića, bio možda i ključni igrač "orlova".
Njegove ukradene lopte, trojke, polaganja i asistencije osigurale su Srbiji seriju od 10:0 u trećem periodu, što je na koncu i prelomilo utakmicu.
I da nisu savladali odlični tim Gordona Herberta, koji se nakon poraza izvinio Francuskoj, rekavši da je "Srbija ipak najbolja ekipa protiv koje su igrali na Olimpijskim igrama", odnosno i da su osvojili tzv. drvenu medalju, za mene bi bili apsolutni šampioni.
Otrovni jezici će sigurno sad reći da su to "srpska posla" (proglašenja poraza za pobjedu, aludirajući na Kosovski boj), kobiva sudijske greške se dešavaju u sportu i šta da se radi, osim kad ih osjete na vlastitoj koži, e onda je to zavjera svjetskih moćnika, Vatikana, iluminata, masona i ko zna koga.
Takođe, bojim se da je takvima slaba utjeha poraz Srbije s obzirom da je bukvalno cijeli "neamerički" košarkaški svijet bio složan u ocjeni da su "orlovi" protiv Drim tima zaslužili pobjedu i prolazak u finale. Čak i u Jokićevom Denveru su mnogi bili uz "orlove", a ne svoje košarkaše.
Neću vam nabrajati imena košarkaških veličina - od Australije do Amerike, koja su se ovim povodom oglasila, pitajte Gugl, već je izjava selektora SAD Stiva Kera dovoljna ilustracija u tvrdnji da je Srbija moralni pobjednik košarkaškog turnira.
"Počastvovan sam što sam bio dio ove utakmice. Ovo je bila jedna od najboljih utakmica u mom životu. Naravno, srećan sam što smo pobijedili. Vidio sam neke srpske igrače kako plaču poslije utakmice. Osjetio sam se užasno, jer su uradili sve. Igrali su divnu košarku".
Nije eksplicitno rekao, ali moj utisak je da je i njemu bilo krivo, pomalo i žao, što to nije bilo finale jer je Srbija bez ikakve dileme zaslužila da se bori za zlato i što je ekipa Svetislava Pešića pošteno timski nadigrala američke superzvijezde.
Niko, ali bukvalno niko, pa možda ni Novak Đoković, najbolji svjetski teniser u istoriji, nije proizveo toliko emocija kod navijača Srbije, kao što su to učinili srpski košarkaši tokom polufinala o kojem će se pričati dok god bude postojala ova predivna igra.
Nikome tada nije bilo važno klubaštvo, da'l su crveno ili crno-bijeli, plavi ili zeleni, čak su i svi čestiti ljudi iz regije, Evrope i svijeta, koji znaju, vole i prate košarku, podržavali tim Svetislava Pešića jer je svima "pun kufer" arogantnih NBA asova, a i u ljudskoj je prirodi od pamtivijeka da poželi pobjedu "malog nad velikim".
Doduše, bilo je i onih u tzv. regionu, čak i u samoj Srbiji, koji su zdušno bodrili američke košarkaše i s ponosom gledali na sudijsku krađu koja se dogodila, ali ja takve nekako ne ubrajam u homo sapiense, već bih iz nazvao "homo bankomati", s obzirom da im je svjetonazor vezan samo za "šuške", pa ko više plati.
Čestitijim pozivom od takvih humanoida bave se dame u ulici Crvenih fenjera, jer one pošteno pružaju i naplaćuju svoje usluge, za razliku od kvaziintelktualnih mlatimudana, koji jedino kod priprostog puka ionako sluđenog zbog političko-burazersko-kumovskih, ali i međunarodnih pljačkaških krugova, mogu dobiti povjerenje.
A istina i pravda su uz slobodu najbitnije, sve ostalo su trice i kučine. Dobro, nije loše ni imati koji dinar u džepu, pod uslovom da sačuvate obraz. Znam, zvučim patetično takvima, ali neka.
Istina jeste da su Amerikanci sa Kevinom Durentom, Lebron Džejmsom i Stefom Karijem barem duplo bolji od Karijevog tima i u 100 utakmica bi pobijedili vjerovatno svih 100. Ali u tom polufinalu u pariskom Bersiju, bila im je potrebna pomoć arbitara jer su Nikola Jokić, Bogdan Bogdanović i kompanija igrali utakmicu života.
Naravno, nikako ne mogu niti želim da kažem da su Ameri posegnuli sa "američkim" načinom rješavanja problema - dolarima, pa onda ako tako ne ide, prijetnjama i ucjenama. Ne, najvjerovatnije je kod sudija prevladao nekakav oblik autocenzure.
Bez uvrede sudijskoj trojki, ali nije isto dijeliti pravdu na utakmicama u Panami, koja jedva da ima košarkašku ligu, odnosno na meču Promo Donji Vakuf - Orlovik, pa onda glumatatati autoritet Lebronu ili Jokiću. Naravno, oni su možda i najmanje krivi jer ljudski je griješiti već je to Svjetska košarkaška federacija (FIBA), koja ih je delegirala, ali taj problem postoji otkako postoji i ULEB.
Kakvi god motivi arbitara bili, istina je da su se u ključnim trenucima polufinala dogodili čudni previdi koji su kad se taksativno pobroje iznosili najmanje 10-ak poena u košu "orlova", a Srbija je izgubila sa četiri razlike.
To nije kuknjava u stilu ko gubi ima pravo da se ljuti već istina. Zašto se ne bi javno iskazala, uostalom pogledajte kako su na nepravdu reagovali vaterpolisti Italije - okrenuli su leđa sudijama tokom intoniranja himne i igrali sa igračem manje u bazenu jer im je istina bila važnija.
Ponoviću opet - čak i da košarkaši Srbije nisu uzeli medalju, Karijevi momci su zaslužili najspektakularniji mogući doček na balkonu, kultnom mjestu na kojem se okupljaju srpski sportisti od ljeta 1995. godine kada su se njihovi zlatni prethodnici vratili sa Eurobasketa iz Atine, prvog poslije skidanja tzv. sportskih sankcija.
Toliku erupciju oduševljenja očekujem i na predstojećem dočeku jer su nas Bogdanović, Jokić i ekipa opet natjerali da povjerujemo u čuda, da rođenim očima gledamo kako "David ipak može da pobijedi Golijata", ako ne danas, onda sutra, prekosutra ili barem za četiri godine u Los Anđelesu.
Potvrdili su nam da je evropska košarka po kvalitetu sve bliža NBA ligi, možda će kako je rekao Šruder poslije poraza u borbi za bronzu, uskoro neki tim iz Evrope da skine sa trona nedobudne NBA zvijezde i kaže, momci, nije sve u lovi i "run and gun" košarci, ima nešto i u inteligenciji, ali i zajedništvu. Ovo je ipak timski sport.
P.S. Vidimo se gospodo u "gradu anđela".