Zašto je sportskim novinarima dozvoljena pristrasnost, a nije kolegama iz informativne redakcije?
More tekstova po bespućima interneta postoji o tzv. patriotskom novinarstvu, koje bi po osnovnoj definiciji trebalo da bude jedno neprofesionalno izvještavanje.
Na primjer, izvještavanje o ratovima bi ustvari trebalo da izvode iskusne novinarske oči i uši, a bogami i pera, da javnosti predoče isključivo činjenice o tim sukobima i da nepristrasno izvijeste ko su "bed gajs", a ko će na kraju u pravednoj borbi da izvojevuje vlastitu slobodu i s djevojkom da odjaše u zalazak Sunca.
Srećom, nije me zapalo da postanem takav patriotski novinar već samo sportsko piskaralo.
Moj tadašnji prvi urednik u novinama, inače perjanica gorepomenutog novinarstva, me na početku karijere (kako ovo pretenciozno i smiješno zvuči), gledajući u papir na kojem je bila moja biografija, da ne kažem SiVi-soko, rekao mi je da je info redakcija već popunjena, ali da ima jedno mjesto u sportskoj.
"Da li pratite sport", pitao je a ja tupavo klimnuo glavom.
Pružio mi je ruku i rekao: "Odlično, vidimo se u ponedjeljak", i tako je to moje novinarenje nekako krenulo.
Kao čovjek koji se nikad nije bavio novinarstvom, relativno brzo sam pohvatao konce, da upadnem u nekakav prosjek, da korektno izvjestim o dešavanjima posebno iz lokalnog sporta, pa mi je prvi intervju u životu bio "čelična pesnica" Banjaluke Marijan Beneš, tad već duboko narušenog zdravlja, koji je po utisku gore navedenog "glodura", bio odličan.
Dakle, sport je nebitan, shvatio sam odmah, jer je daleko od toga da je bio odličan. Možda je odlična bila fotografija, ali tekst svakako nije jer je u njemu pisalo sve ono što su kao pjesmicu znali svi ljubitelji sporta u Banjaluci.
"Nećeš se ti od ovog hljeba najesti", pomislio sam, ali opet sin Mitroglu je bio na putu, a ni ja ni gospođa ni u lijevoj ni u desnoj. Osim toga, oduvijek sam želio da budem novinar, još od osnovne škole, pa sam sam bio srećan i dan-danas mislim da nisam pogriješio, ma koliko potplaćena, potcijenjena i nebitna u suštini bila naša muka, pardon struka.
Bolje išta nego ništa, a i niko te mnogo ne pljuje, ne prijeti tužbom, ne ideš po sudovima za klevete, koje ionako nisi ti izgovorio već samo prenio što su tebi rekli sagovornici, ali po nečijim nalozima i u cilju diskreditacije političkih protivnika. A bogami i nacionalnih ili nacionalističkih potreba stranaka, tajkuna ili drugih moćnika.
Uvijek mi je u glavi bio Denis Latin, čiju autorsku emisiju su svi gledali i voljeli, po čijem uzoru je napravljena i ona druga grozna Marićeva, ali opet, sjetim se njegovih izvještaja iz "Motrišta", gdje je bio pravi, pravcati patriotski novinar. Žmurio na jedno oko, ako su u pitanju Hrvati i nije mu trebala druga strana, a kamoli treća od nekog koliko-toliko nezavisnog eksperta, da procijeni da su Srbi krivi za sve.
Jasno je meni od početka bilo i da su sportski novinari ustvari patriotski, posebno kad prenose utakmice. Često sam se smijao konstataciji Milojka Pantića da na teren "Marakane" izlaze igrači Partizana uz onaj čuveni dodatak: "A evo i naših". Zvezdaša.
I sportski novinari su ljudi sa emocijama i prosto osjetite da navijaju za jednu ekipu, čije igrače ukivaju u zvijezde, dok ove s druge strane terena, posmatraju dosta realnije u najboljem slučaju, ako nisu krenuli da bacaju drvlje i kamenje. Pada mi na pamet jedan kolega koji je nekadašnjeg napadača Barselone i bivšeg selektora Bosne i Hercegovine Mehu Kodru tokom prenosa na tadašnjem SRT-u isključivo zvao "igrač sa brojem devet" jer je njegovo ime u tom trenutku bilo nepoželjno na javnom servisu.
Da ne govorimo o nekim aktuelnim komentatorima, koji čast izuzecima, u prenosima Lige šampiona, više govore o Edinu Džeki ili Miralemu Pjaniću, o njihovim familijima, nego što spomenu šta se ustvari događa na samoj utakmici ili daju neki koristan podatak o taktici trenera.
A kad je u pitanju reprezentativni fudbal, takvi najčešće padaju u trans i njihovo raspoloženje varira od sjaja do očaja u zavisnosti od rezultata. Ima i onih nešto drugačijih, posebno u Srbiji, gdje su odlučili da dosadom ubiju gledaoce svojim navođenjem statitističkih podataka i to glasom u rangu "Koja je uloga Sove" iz dokumentarne dječije emisije "Opstanak", pa vam se smuči što ste uopšte odlučili da gledate utakmicu.
Ali, svi oni jasno i glasno bodre reprezentaciju svoje zemlje i time ne krše nikakva novinarska pravila i norme.
Međutim, posljednji slučaj, koji mi je zapao u oko, može se podvesti pod "šovinističko" sportsko novinarstvo, a vezano je za napadača Atalante Josipa Iličića, inače našeg čovjeka, Krajišnika iz Prijedora.
Ovaj Prijedorčanin je odlučio da igra za reprezentaciju Slovenije, jer je veći dio života proveo u "Deželi", koja mu je, kako je priznao hrvatskim medijima, sve dala nakon smrti oca, otkako je sa bratom i majkom preselio u tada najsjeverniju jugoslovensku republiku.
Mogao je kad je izrastao u igrača svjetske klase da odabere reprezentaciju BiH, kao zemlju svog rođenja, Hrvatsku prema nacionalnosti, ali eto odlučio se za "zmajčeke" i to je potpuno u redu, a zbog njegovih partija prošle i posebno ove sezone u Seriji A, klub iz Bergama je stigao i do Lige šampiona, po prvi put u klupskoj istoriji.
Pojedini mediji u Hrvatskoj, ali i oni sa sjedištem u Sarajevu, prenijeli su da su "Iličićevog oca ubili Srbi za vrijeme agresije na BiH", iako je Josipu rođenom u januaru 1988. godine, otac umro ili je ubijen kad je as Atalante imao 12 mjeseci.
Te 1989. godine, rata nije bilo ni u Hrvatskoj, a kamoli u BiH, ali na prvu je zaključeno, ma ono, kristalno je jasno da su ga "ubili Srbi tokom agresije". Još su napisali da se rodio '89, ali čak i da je to tačno, ni 1990. godine nije bilo rata.
P.S. To vam je rođaci "kopipejstovanje" bez mrve razmišljanja ili najobičnije šovinističko sportsko novinarstvo. Sami odaberite, šta je istina.
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ