Može se živjeti u BIH. Možeš završiti osnovnu školu, srednju, a svako ko želi može upisati fakultet. Ko ima volje naći će i novac za to školovanje, a i završiće ga kad-tad.
Tako si već prispio na ovu našu skalu uspješnosti i sad treba odraditi pripravnički staž pa tako i za to izdvojiti pare. Radiš onda 6-12 mjeseci i za tu privilegiju plaćaš poslodavcu par stotina mjesečno, a on te pare proslijedi državi i svi sretni. On ima radnika besplatno, a ti ćeš nakon nekoliko mjeseci dobiti novi papir i njime preći sljedeći nivo uspješnosti. Sad si tu negdje na petici i treba polagati državni ispit pa i to treba platiti i naučiti. Eto novog papira, raste uspješnost, familija slavi, plaćaš slavlje, svi ti čestitaju.
Sa šesticom na skali i papirima koji to dokazuju počinješ tražiti posao. To bi moglo potrajati godinama ako si baš tolika maza da očekuješ posao u svojoj struci. Ostanu mnogi dugo na toj šestici, žive sa roditeljima, primaju još godinama bajramluk. Ako prihvatiš raditi u kafiću ili nekoj vrsti prodaje eto tebe na sedmicu. Plata je minimalna, ali ajde, bolje išta nego ništa, a ako bude sreće gazda će te i prijaviti sljedeće godine. Ta sljedeća godina potraje opet nekoliko godina i brzo naučiš sve fazone kojima se bježi od inspekcije.
Osmicu imaš ako ti je veća plata, a na vrh skale se skače ako si našao posao u državnoj firm i u svojoj struci. To je ostvarenje svakog sna, Bosnian dream u svom najljepšem izdanju.
I to je to.
Prijavili su te u kafiću i na vrhu si, svi čestitaju, možeš dizati kredit, otplaćivati stan, auto - ma šta god ti srce poželi. Uspješna si mlada osoba! Dobro, ne više tako mlada ustvari, pogotovo ako si žena pa se planiraš porađati u tridesetim.
Žene brzo padaju na ovoj skali jer te svaka naznaka trudnoće vraća na šesticu.
A šta ako si toliko vrijedan, pametan i snalažljiv pa si na vrh ljestvice došao već u dvadesetdrugoj recimo? Sve si riješio, imaš istu platu do penzije, penzija će biti jer si prijavljen i jedino što se traži od tebe je da ne praviš problem na radnom mjestu. Ne moraš biti bolji radnik jer bolje plate neće biti, samo i u tridesetim nastavi da radiš to što si u dvadesetim radio.
“Ali ja sam mislila biti stručnjak za PR, baš sam upisala magistarski”
Evo ti posao kod nas u butiku preko dana, a ti naveče uči za taj svoj PR.
“Ja završio arhitekturu, pa mislio biti arhitekta”
Eno mješalice care pa polako. Mlad si, do pedesete ćeš već nešto konstruisat, nek stoji diploma, zatrebaće.
Može se živjeti u BIH, mogu se plaćati računi, a ako si snalažljiv može se otići i u Dalmaciju na godišnji odmor. Ne samo u Neum nego u Hrvatsku, gdje je skuplje, a i more ljepše. Ako si vrijedan može se uspjeti do vrha ljestvice, penzija se može zaraditi. Živiš siromašno cijeli život, nećeš se baš šokirati malom penzijom, snaći ćeš se i tada.
A ima li šta iznad?
Šta je sa ovima koji su svojim radom brzo došli do staža i gladni su novog napretka? Šta ako želiš i imaš znanje da budeš izumitelj svjetskih razmjera, sportista, pilot, umjetnik? Kako preko plafona ako se dno stalno spušta?
To je valjda u toj Njemačkoj, ne znam. Nadam se da jeste, jer su mi svi prijatelji već tamo.