Ili kako je pogriješio Mark Volberg...
Priznajem, pomalo gotivim Marka Volberga, iako je u pitanju jedan od onih, nazovimo ih, sladunjavih holivudskih glumaca. "Italian Job“ mi je jedan od omiljenih filmova, vrlo dobar je i "The Departed“, a "Entourage“ je sasvim gledljiva serija, pomalo zapostavljena u poplavi serijala iz američke produkcije u proteklih desetak godina.
Mark Volberg je rođen u Dorčesteru, 16 kilometara od Bostona, u američkoj saveznoj državi Masačusets. Gradić sa 90.000 stanovnika tek na pola sata vožnje udaljen je od Foksboroua, još jednog bostonskog predgrađa, mjesta najpoznatijem po "Gillette“ stadionu, domu Nju Inglend Petriotsa.
Onih Petriotsa koji su noćas u 51. Superbowlu uradili nemoguće, stigli zaostatak od 25 poena, uveli meč u produžetke, prve u istoriji finalnog meča NFL-a i na kraju osvojili petu titulu. Sredinom trećeg perioda, dok su Atlanta Falkonsi vodili su 28:3, Petsi bili razbijeni i izgubljeni, Mark Volberg je sa klincima napustio NRG stadion u Hjustonu. Mark Volberg je, logično, po porijeklu, navijač Petriotsa. Volberg nije vjerovao u preokret. Požurio je ka izlazu, valjda da lakše isparkira, jer kasnije, kad svi krenu, biće gužva. Napustio je stadion na kojem su najlošija mjesta koštala 2.300 dolara. I zajebo se.
Kasnije je izjavio da je morao da izađe jer mu se mlađi klinac požalio na zdravstvene probleme i da nikad ne bi okrenuo leđa Petsima, ali da je zdravlje porodice prioritet. Iz naše tačke gledišta ovu tvrdnju nije moguće provjeriti, ali računam da Volberg nije toliko đubre da se krije iza vlastite djece.
Ali, nije Volberg jedini koji je napustio stadion. Na TV prenosu moglo se primjetiti dosta praznih stolica u sektorima na kojima su bili navijači bostonske ekipe. Šokirani zbog nemoći njihovog tima vjerovatno su utjehu, što bi rekle iskusnije kolege, potražile u lokalnim birtijama, a nakon što su Petsi napravili preokret, ništa drugo im nije preostalo nego da se naloču do besvijesti jer mogli su uživo da prisustvuju pisanju istorije, a nisu, jer nisu vjerovali.
Napuštanje utakmica prije posljednjeg sudijskog zvižduka nije nikakav ekskluzivni običaj Amerikanaca. U Evropi, a na Balkanu posebno, "ljubitelji sporta“ skloni su da požure van stadiona, kada cijene da je "utakmica riješena“, da izbjegnu gužvu, lakše isparkiraju, odu u kladionicu ili birtiju jer su, eto, provalili da oni njihovi nemaju nikakvih šansi protiv daleko nadmoćnijeg protivnika. I opet priznajem, takvi gledaoci su mi oduvijek bili najčudniji, još od malih nogu kada sam svojim očima gledao kako stadion u Zavidovićima ti poznavaoci fudbala napuštaju jer Krivaja na pet minuta do kraja gubi od bugojanske Iskre ili Jedinstva iz Brčkog, pa sve do beogradskih kvazigrobara koji onomad izađoše sa JNA stadiona dva minuta prije Kojićevog gola smotanom Bajkoviću.
O navijačima Mančester Junajteda koji su 1999. izašli sa Nou Kampa prije početka nadoknade opširno su tada pisali svi engleski mediji, a manje je poznato da golove Šeringema i Solsjkera dezorjentisanom Oliju Kanu nije vidio ni tadašnji predsjednik UEFA-e Lenart Johanson jer je u tim momentima bio u tunelu na putu ka terenu, kako bi uručio pehar igračima Bajerna. U Engleskoj je, pak, u posljednje vrijeme običaj da navijači, obično Sanderlenda, Kristal Palasa i Liverpula, na desetak minuta prije kraja izađu sa stadiona kako bi poslali svojevrsnu poruku upravi. Slično su radili i navijači nekih klubova u Italiji. Ronaldinjo je nedavno u Meksiku napustio utakmicu prije njenog kraja, nakon što je zamijenjen. Svi ovi odlasci sa stadiona, međutim, mogu se svrstati u rok službe ili opis radnog mjesta, potez napravljen sa nekim ciljem, misijom, zadatkom. Dobro, svi osim ovog Ronaldinjovog, ali njemu je svakako uvijek sve bilo dozvoljeno.
Međutim, napuštanje stadiona na kojem si za upad platio par hiljada dolara ili par stotina dinara samo da bi izbjegao gužvu i lakše isparkirao, stvar je elementarne sportske kulture i poštovanja učesnika na terenu. I nije bitno da li je na terenu Krivaja iz Zavidovića, Partizan iz Beograda ili NJu Inglend Petriotsi iz Foksboroa. Uostalom, nikad ne znate kakvo pisanje istorije možete propustiti.