Priča o važnosti postavljanja ciljeva i značaju strpljenja.
U danima kada je Banjaluku pohodio poznatiji motivacioni govornik Nik Vujičić, koji je pričao o važnosti istrajnosti, ljubavi i truda, desilo se nešto što je u praksi pokazalo značaj Vujičićevih riječi.
Ilija Stevančević, bivši poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske počeo je da radi kao savjetnik u Vladi. Stevančević ima 82 godine i biće angažovan u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite. U ministarstvu kažu da će Stevančević biti angažovan po ugovoru, a ne zaposlen.
Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Duško Milunović napomenuo je u utorak da je mjesto savjetnika na koje je Stevančević dospio, politička funkcija i "pripada SNSD-u."
Stevančević na savjetničko mjesto nije stigao tek tako, iz vedra neba. Savjetničku poziciju u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS prvi put je spomenuo davno - tačnije 2014. godine kada je nakon opštih izbora, kao novopečeni koalicioni partner, ispostavio svoje zahtjeve Željki Cvijanović, mandataru za sastav Vlade.
Malo prije toga, on je prešao iz grupe okupljene oko stranaka opozicije u grupu oko vladajućih stranaka. Da je malo pričekao u čekaonici bivšeg "Saveza za promjene", možda bi danas bio savjetnik u Savjetu ministara, ili nekom drugom trutovskom političkom tijelu u Sarajevu, uživajući u romantičnoj jeseni tehničkog mandata, u svojevrsnoj političkoj vezi bez obaveza čiji kraj se ne nazire.
Strpljen - spasen
Ali malo ko je 2014. godine računao da će penzioneri pokazati takvu ambiciju i želju da pomognu u određenim oblastima, pa je osim uobičajenih zahtjeva za povećanje penzija, Stevančević Cvijanovićevoj tada naveo da PUP (Partija ujedinjenih penzionera) zahtijeva da im kod "raspodjele funkcija" u Srpskoj bude obezbijeđeno mjesto direktora Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, mjesto savjetnika u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Srpske, dva šumska gazdinstva ili dvije uprave u Javnom preduzeću "Šume Republike Srpske", te učešće u upravnim i nadzornim odborima državnih preduzeća i institucija sistema.
U martu sljedeće godine Stevančević je upozorio koaliciju da će je napustiti ukoliko ga budu ostavili bez direktorskih pozicija u javnim preduzećima i da mu je STRPLjENjE NA IZMAKU. Stevančević je zahtjeve pravdao činjenicom "da ima mnogo nezaposlenih penzionera." Kakav fantastičan uvid!
Možda je bilo na izmaku, ali zalihe (strpljenja) su potrajale do 2019. godine
Danas, motivacioni ćutolog Stevančević više nije narodni poslanik, nije ni na čelu PUP-a, nije postao ni direktor Fonda PIO, ni direktor šumskog gazdinstva, ali ostao je vjeran bar jednom od zacrtanih ciljeva- postao je savjetnik u Vladi RS.
Stevančevićev zahtjev iz tog vremena da ''uzme'' ono što mu po koalicionom sporazumu pripada, naišao je na izuzetne osude. Petar Đokić, predsjednik Socijalističke partije, prednjačio je: "Ne vidim šta PUP želi kada je riječ o kadru. Oni su, koliko znam, penzioneri i djeluju u interesu te populacije."
Slične kritike čujemo ovih dana. On je penzioner, dajte taj posao nekom mlađem. U opoziciji kažu: umjesto Ilije Stevančevića, mogao je neko s diplomom. Možda gospodin Nedeljko Milaković?
Logika je sljedeća, a na nju je nasjeo veći dio javnosti: nije problem što se pozicije u kojima se nešto važno odlučuje, savjetuje, planira ili troši, ne raspoređuju prema znanju i stručnosti, niti je problem što se dijele po pukoj stranačkoj pripadnosti - problem je samo to što tu "hoće da se uvale i neki penzioneri." (!?)
Termine ''raspodjela funkcija'' prihvatili smo šapatom, kao da su te funkcije nagrada na nekoj lutriji, a ne najodgovornija mjesta s kojih se kormalari onim što zovemo država i njenim instrumentima i pogotovo resursima. Ne postavljamo pitanje po kojem osnovu nekoj stranci ''pripada'' neko mjesto nego je problem što je srećni dobitnik star?
Kodeks pirata sa predizbornih plakata
Kažu da su karipski gusari u ono vrijeme kada su slobodno krstarili morima, imali svoj kodeks ponašanja. Iako banditi po opredjeljenju, svi su se deklarativno pridržavali ovih pravila.
Takva pravila nastala su iz potrebe da se ravnopravno podijeli plijeni i da neki gusar, ne daj Bože, ne bi ostao zakinut, a izgubio je oko ili ruku, dao brod za prevoz oružja ili ljudstva, kupio rum, krpio jedra.
Gusarski zakon, naravno, ticao se samo gusara, a ne i plijena tj. opljačkanih ljudi, odnosio se se dakle samo na pljačkaše, a ne i njihove žrtve.
Tako se i najsnažniji "zakon" u Republici Srpskoj, takozvani "dogovor o raspodjeli funkcija" - a pomoću kojeg hobotnica u čijem krvotoku su doslovno sve političke stranke, upravlja državom i gradovima u njoj - tiče samo stranaka, a ne i konačnih konzumenata vlasti tj. običnih ljudi.
Nije Ilija Stevančević u ovom slučaju kriv, Ilija Stevančević je u pravu. Zašto bi on, koji je među najstarijim političarima bio zelena jabuka u korpi gnjilih i ucrvanih? Današnji predsjednik (možda i jedini član) Penzionerske demokratske partije dobro zna u čemu učestvuje i na kakvom brodu plovi.
I hoće svoj dio, nećete da ga prevarite!