Emocionalna zavisnost nije ljubav

Ovo vrlo negativno ponašanje prilično otežava život u svim segmentima i stvara nezdrave oblike odnosa koji retko mogu da opstanu, a kada se prekinu dovode do velike patnje i tuge onoga ko je emocionalno zavisan. Sve izgleda turobno, nesrećno, život više nema smisla, a budućnost ne postoji...

"Po definiciji emocionalna zavisnost je oblik nezrele emocionalne vezanosti koji se ogleda u pretjeranom oslanjanju na drugu osobu ili grupu. Te druge osobe ili grupe doživljavaju se kao jedini izvor sigurnosti, ljubavi, blagostanja, sreće. Ako dođe do prekida ovakvih veza usljed odlaska ili odbacivanja, tada emocionalno zavisna osoba osjeća intenzivan strah, patnju, nesigurnost, beznadežnost. Život joj se mijenja iz korijena i djeluje prilično crno.

Emocionalno zavisne osobe ispoljavaju veliku nesigurnost i manjak samopouzdanja, ne preuzimaju odgovornost za svoj život i postupke, mnogo im je lakše da budu “oslonjeni“ na nekoga drugog", kaže za "Života plus"psiholog Milica Zarin.

Možemo biti zavisni od djece, roditelja, emotivnog partnera... od koga sve još?

"Generalno, čovjek može biti zavisan od bilo koje osobe - oca, majke, najbolje drugarice, partnera, porodice, familije, bilo koje socijalne grupe... Suština zavisnosti je iracionalno uvjerenje da 'neću moći da podnesem da sam bez njega ili nje'. Takođe, takve osobe smatraju da je strašno teško donositi samostalno odluke, boje se greške i zbog toga se nezdravo oslanjaju na nekoga, u pogrešnom uvjerenju da će ih taj neko voditi kroz život. Dakle, suština ovakvog oblika ponašanja je u strahu od onoga što bi u budućnosti moglo da se desi u slučaju gubitka podrške i oslonca.

Kada su u pitanju ljubavni odnosi, kako izgleda par, odnosno veza u kojoj je jedan od partnera emcoionalno zavisan od drugog? Da li emocionalna zavisnost podrazumijeva i emotivne ucjene?

"U ljubavnim odnosima partneri su gotovo stalno upućeni jedan na drugog, u konstantnom kontaktu prepričavaju događaje i doživljaje bez odlaganja. Emocionalno zavisan partner često traži od drugoga zaklinjanje na 'večnu vjernost i ljubav', stalno traži garancije da će veza trajati do kraja života, bez obzira na okolnosti. Stalno traži dokaze ljubavi i konstantna ponavljanja da je sve u redu.

Veoma često se događa da u određenim fazama veze, najčešće na početku, takav odnos drugom partneru prija, jer počinje da se osjeća voljeno i vrijedno. To mu uliva samopouzdanje i osjećaj da je nezamjenjiv, moćan. Međutim, kako vrijeme prolazi, to sve više smeta i opterećuje i, na kraju, najčešće dovodi do rastanka.

Vrlo je naporno biti u vezi sa nekim ko stalno traži dokaze ljubavi, insistira na zajedništvu bez obzira na sve.

Kako djeca postaju ličnosti koje će emocionalno zavisiti od nekog? Da li na to utiče odnos sa majkom, vaspitanje, okolnosti, karakter...?

"Kao i većina osobina i crta ličnosti, i emocionalna zavisnost je skup nasljeđenih predispozicija u interakciji sa iskustvima tokom odrastanja. Ne postoji gen za emocionalnu zavisnost, ali ono što nasljeđujemo je organizacija i stepen osjetljivosti nervnog sistema, pa su neki ljudi samom genetikom podložniji ovakvim vrstama odnosa.

Kao djeca, takve osobe su u mnogim situacijama bile previše oslonjene na roditelje, bake, deke, stariju braću ili sestre. To su u djetinjstvu uglavnom poslušna djeca koja savjete prihvataju bez pogovora, ili ona čiji su roditelji rigidnim stavovima i bez kompromisa nametali svoje mišljenje kao jedino ispravno.

Druga moguća slika emocionalno zavisne osobe u djetinjstvu je buntovno dijete koje se suprotstavljalo roditeljima, pravilo dramu oko svake, pa i najmanje odluke i izbora. U dileme i probleme jedne takve porodice morali su svi da budu uključeni - i članovi porodice, drugarice, familija... a dileme su najrazličitije, od kupovine cipela, pa sve do važnih odluka, kakva je, na primjer, izbor škole. Vrlo često se događa da takva djeca, emocionalno zavisna od roditelja, kasnije, kada postanu odrasle osobe, samo zamijene osobu od koje su zavisne, pa to najčešće postane izabrani partner."

Šta se može učiniti da se takva ličnost "prevenira"?

"Djecu od malih nogu treba ohrabrivati da donose samostalne odluke koje su prilagođene njihovom uzrastu i ličnosti. To znači da, na primjer, ne treba dozvoliti da sedmogodišnjak pravi dramu što roditelji ne mogu da mu kupe najnoviji model patika, ali mu se može dozvoliti da izabere, na primjer, pernicu, sveske, školski pribor. Naglasak treba da bude na tome da pomognete djetetu da prevaziđe strah od donošenja pogrešne odluke. I kada se to dogodi, kada dijete pogreši, treba da shvati da se nije svet srušio.

Da li je moguće prevazići ovaj oblik ponašanja i u zrelom dobu?

"Naravno da jeste, sigurno svako od nas u okolini ima različite primjere emocionalno zavisnih osoba koje su silom prilika razdvojene od svojih voljenih, ali su uspjele da restrukturišu, odnosno promijene svoju životnu filozofiju i ciljeve i nastave svoj život. Neki to uspiju, dok drugi ostanu u stanju patnje i tuge zbog gubitka ili odlaska partnera. Sebe muče, pate i bespotrebno se vrte u začaranom krugu negativnih emocija. Prevazilaženje problema može i da se nauči kroz posebne programe učenja životnih vještina, terapiju i/ili savjetovanje. To nije lak put, ali je svakako moguć".

Da li su takvi ljudi nesrećni, hipersenzibilni, emocionalno neinteligentni.... Šta se dešava kada takav odnos imaju roditelj i dijete, pri čemu je roditelj emocionalno zavisan od djeteta?

"Sve navedene osobine nisu nužno i osobine emocionalno zavisnih osoba. Ono što im je svima zajedničko je parališući strah od ostavljanja, napuštanja, samoće, teškoće u samostalnom donošenju odluka, stalno traženje nekih garancija koje se ne mogu dati. Emocionalno zavisne osobe misle da uvek moraju imati nekoga na koga će se osloniti, sa kim će se konsultovati oko važnih, ali i najbanalnijih odluka.

One misle da apsolutno sve što im se u životu dešava ili o čemu razmišljaju moraju podijeliti sa drugima. Tako se zavisnost kao loptica prebacuje sa djeteta na roditelja, sa roditelja na partnere, prijatelje... Ako se odnos zavisnosti fiksira u relaciji dijete (odraslo) – roditelj, takva vrsta veze prilično je frustrirajuća i opterećujuća za dijete i može da ga spriječi da ostvari ljubav, da mu potpuno poremeti odnose u sekundarnoj porodici, uništi brak ili vezu i ucjenama ga spriječi da vodi samostalan život.

Vrlo često može da se dogodi i obostrana emocionalna zavisnost djece i roditelja. U takvim slučajevima dijete koje ode iz porodice i dalje zadržava model da roditelji odlučuju o bitnim stvarima, miješaju se u život mladih, organizuju svakodnevicu. To najčešće dovede do toga da se dijte "vrati" roditeljima, napusti ženu, muža, djecu kako bi se održao mir u kući i kako majka i otac ne bi patili. Takvi odnosi veoma su loši i disfunkcionalni i ukazuju na smanjenu emocionalnu zrelost i djece i roditelja."

Da li teške životne situacije mogu da donesu "otrežnjenje" od emocionalne zavisnosti?

"Uprkos svim strahovanjima i strepnjama od posljedica gubitka nekog odnosa, kraj svijeta se ipak ne događa. Ljudi prežive jako teške i bolne gubitke koje ne mogu da predvide i nastavljaju dalje. Dakle, emocionalna zavisnost je izbor svakoga od nas. Samo mi odlučujemo da li ćemo sebe unaprijed plašiti ili ćemo se upustiti u predivan rizik zvani život.

(MONDO)