U ovonedjeljnoj recenziji našeg filmadžije Nebojše Ristića čitajte o sjajnom filmu "Poslije ljubavi", za koji je glumica Džoana Skanlan nedavno dobila BAFTA nagradu.
U prethodnih nekoliko, zna se tačno koliko nastavaka, na ovim stranicama smo se bavili kandidatima za Oskara u glavnim kategorijama. U međuvremenu desila se BAFTA koju neki, uz "Zlatni globus", smatraju najpouzdanijom najavom šta će se desiti 27. marta.
Čini se, ako ne bude nekog velikog iznenađenja, da Džejn Kempion neumoljivo gazi prema kipiću. E, sad da li film "Šape pasje" (i dalje se stresam na ovaj idiotski prevod), ili moguće i kipić za najboljeg režisera(ku), to ćemo znati u jutarnjim časovima tog ponedeljka po našem vremenu.
Ono što se već sad može nazvati iznenađenjem da BAFTU za najboljeg glumca nije osvojio Kamberbač, ono baš britanski glumac. Što osvajač, Vil Smit, teško da jeste, a i uloga u filmu "King Richard" nije ništa toliko posebno, čak ni u njegovoj karijeri, gdje ona u "The Pursuit of Happyness" i dalje dominira.
Uz kratki osvrt, i zadovoljstvo, što je "Drive My Car" o kome je ovdje pisano u superlativima osvojio BAFTU u kategoriji „neengleskih filmova“, koja je moguće jača i od one glavne za najbolji film, više bih se osvrnuo na BAFTU za glavnu žensku ulogu koju je osvojila Velšanka Džoana Skanlan u filmu "After Love", debitanta Alema Kana (Aleem Khan).
Ovaj je film bio spreman još 2020., ali je zbog pandemije tek prošle godine krenuo u distribuciju. Kad ga pogledate složićete se da je to još jedna važna stvar za koju nas je COVID-19 uskratio. Britanac, pakistanskog porijekla, gej, Kan je napisao prokleto dobar scenario koji je onda uz pomoć praktično samo troje glumaca (pored Džoane, tu su Natali Ričard i Talid Aris), te veličanstvenu fotografiju Aleksandera Dajnana složio u jedan od najboljih filmova prošle godine.
Prosto je nemoguće, i pored želje da se izbjegnu spoileri, da se bar malo ne očešem o zaplet u kojem jedva minut i nešto od početka, potencijalno glavni junak umire. To u fokus, logično, stavlja njegovu udovicu, Engleskinju koja je zbog njega prešla u islam, i sa kojom je živio miran život na obali Lamanša, u Doveru.
Ona bi sa takvim, makar usamljeničkim, životom možda i nastavila da svega nekoliko dana po sahrani ne otkrije da je njen vjerni muž, morski kapetan, imao drugu ženu i to nedaleko, svega dvadesetak morskih milja dalje, u Kaleu, sa druge strane Rukava.
Ta geografski zanemariva udaljenost se u životu itekako razlikuje i multiplikuje. Vidimo to i kada Meri, pokrivena, dolazi na vrata koja joj otvara najveća suparnica i koja potpuno očekivano pomisli da je to nova čistačica koju je naručila iz agencije. To uopšte nije jedina predrasuda koju Kan secira, u ovom duboko uznemirujućem filmu. Meri ubrzo otkriva da je njen Ahmed stekao i sina sa Dženeviv, koji je u formativnom godinama i na putu da postane homoseksualac.
Meri, u početku u potpunom šoku, pokušava da se sabere i ne progovara mnogo, govoreći više licem i očima. I tu Džoana naprosto briljira, dok posmatramo kako prolazi kroz užas nove spoznaje da ništa nije bilo kako je izgledalo. Iz te faze, budući da jedina zna da Ahmeda nema više, a u posjedu je njegovog telefona, ona počinje da iz sjene posmatra čitavu situaciju, a potom da s njom i upravlja.
Teško se oteti utisku poput onog iz "Savršenih stranaca" da je moć komunikacija toliko nadrasla našu mogućnost da je kontrolišemo i da u rukama nekog loših namjera može da izazove prave tektonske poremećaje. Kod Meri to nije slučaj, iako je progone mnoge dileme, čini se da je spremna da se uključi u živote svojih, ma koliko to bilo bizarno, novih rođaka. Pogotovo kada je u pitanju Solomon, sin kojeg nikad nije stekla.
Jasno je da je, zbog prelamanja kompletne radnje kroz nju, Meri centralna figura, ali ni glumačke kreacije Natali Ričard kao ljubavnice koja duže od decenije ne može da promijeni nepokolebljivi stav njenog ljubavnika da ostavi ženu sa druge obale, te Arisa koji se traži u svakom pogledu i kao sin oca kojeg je tek povremeno viđao, i kao mladić iz miješane veze, i kao mogući homoseksualac i, ne manje važno, Pakistanac u svijetu bijelog čovjeka, ne zaostaju mnogo.
šta manji jaz ne postoji ni između Meri i Dženeviv, i otuda stalna zapitanost da li je čovjek njenog života tražio u vitkoj, nepokrivenoj, dinamičnoj Francuskinji sve ono što nije imao na njegovoj strani Kanala. Bolno je posmatrati kako Meri istražuje u ogledalu šta je ostalo od njenog nekad mladog tijela i šta joj je život skučen brojnim obzirima, ponajviše religijskim, učinio. I kako se sve ruši kao bijele doverske stijene u more.
Nema smisla da vam otkrivam sve nijanse, ili sačuvaj bože, dijelove radnje, ali ih zaista ima mnogo i za jedan režiserski prvenac "Poslije ljubavi" djeluje nevjerovatno zrelo.
Kojom logikom ovaj film nije završio u nominovanim za Oskare, je jedna od onih dilema koje vjerovatno nisu jasne ni samim članovima Američke filmske akademije. Njima na pitanje i čast, nama ostaje uživanje u velikom malom filmu.
(Nebojša Ristić, za mondo.ba)