Raznježio region: Tatino pismo ćerki pred venčanje

"Kad se ćerka udavala rekla mi je da ja taj dan moram da ćutim. Vezani smo na jedan naš poseban način i nije željela da se rasplače kad je budem ispraćao. Prihvatio sam, ali pod uslovom da joj dok putuje u novi dom, napišem pismo. I tako je to ispalo", rekao je Emir za Index.hr.

Evo njegovog pisma.

"'Ej, sine... Došao je momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila... I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadeset i jednu godinu.

Ono kao, sad treba nešto pametno da ti kažem... A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći...

Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena... Malo si zaplakala, a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje... I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ da ćutiš dva minuta... A ti si onako ubjedljivo, razrogačenih očiju nakon pola minuta rekla da ne možeš da ćutiš jer će ti oči iskočiti...

Kad su ti u vrtiću dali lutku da te slikaju s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari...

I uspjelo nam je... i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfije i kad voziš dizela, ide ti odlično. I koliko su me svi mrzili kad su videli da tebe, svoju ćerku šesnaestogodišnjakinju častim velikim točenim… A samo sam htio da ti pokažem kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla...

I načekali su se, znam, ali te nisu ulovili... Ćaćina škola...

A što smo se svađali... Svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo, jer nekako su i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli... Pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti, ali smo slični toliko da ponekad boli...

I sad nakon svega došao je onaj dan... Onaj momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila... A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao...

Odlaziš iz gnijezda u samostalni život... I nemam ti ništa novo reći što već nisam rekao, ali mogu da ponovim neke stvari.

Kad sljedeći put padneš, možda neću biti blizu da tu pružim ruku ali stisni zube i ustani.

Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da ćutiš... Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno 'NEĆU' da ga zaboli.

Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku, seti se kako ti je stari objašnjavao za šta sve srednji prst na ruci može da posluži.

I da znaš... mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva... Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u prolazu pod ruku sa svojim čovekom prođi dalje. Ne daj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju šta će s njima.

...

I ne sjeci krivine..

...

Nikad ne sjeci krivine...

...

Znam, reći ćeš da to nikad ne radiš. I nemoj. Stari će ti sada ponoviti jednu istinu... Nikad kraći put nije bio brži. I nikad ni neće biti.

I nemoj nikada ni radi koga stajati... I čekati...i gledati prema dolje... Uvijek gledaj i idi naprijed i gore... A ako radi toga treba ponovo da postaneš lajava onako kako sam te nekada učio, onda budi. Uvijek daj do znanja da postojiš.

...

A s čovjekom kojeg si izabrala... Znaš već šta ću ti reći - razgovaraj... Uvijek i stalno, o svemu... Nikada nemoj ućutati s njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi... Tišina je sastavni dio tuge...

A ako nekad, slučajno, iz nekih nepoznatih razloga, ponekad jednostavno ućutiš... Obavezno gledaj da ćutite zajedno... I da kratko traje...

...

I znaš... Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak... Sada ćeš na bilo koju stranu imati povratak. Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš biće povratak kući. Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući... Uspjela si da jedan san pretvoriš u život...

Idi dalje, sine...

I sjeti se mame i starog ponekad…"