Prošle su 22 godine od 20. marta 1999. godine, a MONDO se uz aktere 112. "vječitog" derbija prisjeća posljednjeg meča pred početak NATO bombardovanja i svega što je poslije njega uslijedilo.
Teško da će neki "vječiti" derbi imati to što je imao 112. susret Crvene zvezde i Partizana. Ono što je on predstavljao učinilo ga je unikatom među mnoštvom sjajnih derbija. Prošle su tačno 22 godine od tog meča na "Marakani" i bila je subota.
Na terenu je "plesao" Dejan Savićević, Saša Ilić sa 21 godinom rođeni predvodnik crno-bijelih i oko 40.000 ljudi uživalo je u izvanrednom fudbalu vrlo visokog ritma. Bio je 20. mart 1999. godine i igralo se posljednje kolo Prve lige Jugoslavije, a da niko to nije ni znao. Bila je to i jedna od posljednjih zvaničnih utakmica prije nego što su se širom države po prvi put oglasile sirene.
Četiri dana kasnije počelo je NATO bombardovanje SR Jugoslavije koje će trajati 78 dana.
U sveopštom ludilu koje je uslijedilo, zvanične fudbalske utakmice se nisu igrale. Taj derbi bio je oličenje normalnosti koja će u narednim mjesecima iščeznuti.
Gledajući snimke sa tog susreta, više od dvije decenije kasnije, ništa ne odaje utisak bilo kakve nesigurnosti. Na tribinama sjajna atmosfera i pjesme koje se čuju sa sjeverne i južne tribine. Na terenu - hrpa fudbalskih majstora.
U timu Crvene zvezde Savićević predvodi igrače kao što su Mihajlo Pjanović, Goran Drulić, Goran Bunjevčević, Branko Bošković... U taboru Partizana, Saša Ilić prvi među jednakima, uz Kežmana, Vladimira Ivića, Mladena Krstajića, Gorana Troboka, Nenada Bjekovića juniora...
Među crno-bijelima, akter derbija bio je i Đorđe Tomić. Bivši fudbaler Atletiko Madrida se za MONDO prisjeća dešavanja neposredno prije i tokom bombardovanja. Nekadašnji vezista Partizana opisuje razmišljanje ljudi tog vremena.
"Normalno smo živjeli jer je bombardovanje bilo najavljivano i u oktobru 1998. godine, ali i zato što mi nismo vjerovali da može da dođe do bombardovanja. Par dana prije svega toga, već su bili neki nagovještaji da će se desiti bombardovanje. U suštini i dalje nismo vjerovali da je to moguće... Da ljudi - bombarduju... Nemoguće", priča Tomić za MONDO.
Ali prije nego što je NATO alijansa zasula tle Jugoslavije bombama, "Marakana" je podrhtavala - zbog fudbala. Svega se prisjeća i Dragan Mićić, akter 112. derbija sa one crveno-bijele strane.
"U fudbalskom smislu, bilo je to lijepo vrijeme. Kvalitetan fudbal se igrao i bilo je dosta kvalitetnijih igrača. Bila je to jaka liga. U to vrijeme jeste bilo tenzija, pričalo se šta će biti, ali niko nije vjerovao da će se desiti to što se desilo", za MONDO počinje bivši napadač Crvene zvezde.
Utakmica je završena rezultatom 2:2, takoreći miroljubivo, baš onako kako su nedugo zatim iz američkog Stejt departmenta opisivali njihovu agresiju prema Jugoslaviji.
Ali sam rezultat meča malo govori šta je "Marakana" sve vidjela te martovske večeri. Da je ovaj derbi bio drugačiji i pomalo simboličan, govori i da je Pjanović skočio i dao gol glavom, baš kao u pjesmi "Delija" i da je Mateja Kežman zatresao mrežu u Ljutice Bogdana, baš kao u stihovima "Grobara".
Ipak, jedno ime se izdvajalo više od drugih. Dejan Savićević se te 1999. vratio iz Milana, na mjesto gdje je osam godina ranije postao prvak Evrope.
"Tu je bila medijska najava da bi Dejo Savićević možda mogao da dođe. Svi smo osluškivali da li će to biti. To je bilo vezano za upravu kluba, pregovori su trajali... Nisam naslućivao da će takvo ime da se vrati u Zvezdu, poslije takve karijere. Kada je došao, Dejo je i te kako pokazao da je klasa od igrača, koji je plijenio potezima i unio je dodatni kvalitet i doprinos svojim iskustvom i znanjem", priča Mićić o povratku "Genija" među svoje.
Savićeviću je to bio posljednji "vječiti" derbi, a prema svim ocjenama je bio proglašen za igrača utakmice. I Tomić je pun riječi hvale za fudbalera sa kojim je na tom derbiju vodio mnogo duela. Bivši vezista otkriva kako se u Humskoj gledalo na povratak Deje u Jugoslaviju.
"Sa oduševljenjem. Bilo nam je drago što se Dejo vratio. Ljudi, pogotovo mlađi, nisu svjesni kakav je to igrač bio. Po mom mišljenju, on je u top 10 igrača svih vremena, uz Mesija, Ronalda, Krojfa, Maradonu, Pelea... Ja ga pratim od Budućnosti i kad smo poslije kao klinci skupljali lopte na derbijima. Bilo nam je drago da ga vidimo na terenu, a i u reprezentaciji smo se već upoznali. On je veliki čovjek, pravi. Uvijek ima svoj stav i mišljenje, takav je bio i kao igrač. Ludnica od igrača. Baš je briljirao na toj utakmici", u dahu govori Tomić za MONDO.
Prvi pogodak Zvezde je stigao već u osmom minutu kada je Pjanović udarcem glavom donio prednost poslije centaršuta Ivana Dudića, a ta akcija počela je od Savićevića. I onu u 30. minutu je začeo Dejo - duga lopta očas posla pronalazi Boškovića, koji je prosljeđuje Jovanu Gojkoviću, a ovaj matira Nikolu Damjanca. Pola sata igre - Zvezda vodi 2:0 za delirijum domaćih navijača.
Išli smo na "Gazelu" da štitimo most tijelima.
Daleko od toga da je to bio kraj vrelog derbija. Samo tri minuta kasnije je Nenad Bjeković mlađi pogodio stativu, da bi u nastavku akcije on bio asistent za Mateju Kežmana. Gol, lopta ponovo ide na centar.
"Bilo je lijepo. Dobra utakmica. Oni su vodili 2:0, mi smo poslije preko Keže i Saleta izjednačili. Lijepa utakmica. Vrlo korektan ritam i vrlo zanimljivo. Bilo je dosta publike i Dejo je briljirao", bio je to samo Tomićev uvod u pohvale koje su uslijedile na Savićevićev račun.
Glavni sudija tog meča bio je Miroslav Radoman, proslavljeni arbitar koji je imao pune ruke posle na tom susretu. Za gol Kežmana se pričalo da je stigao iz sumnjive pozicije, a Radoman je na tom meču pokazao sedam žutih i jedan crveni karton. Isključenje je bilo namijenjeno Goranu Druliću, zbog nasrtaja na mladog Mladena Krstajića.
U nastavku meča, Partizan sa igračem više stiže do izjednačenja, a strijelac je Saša Ilić. Kako drugačije nego iz drugog plana?
"Ono njegovo", konstatuje Tomić kroz osmijeh.
Do kraja meča je viđen i upad četvorice navijača koji su jurili ka južnoj tribini, gdje su bili simpatizeri Partizana. Do južne tribine nisu stigli, pa je publika na stadionu imala priliku da vidi kako na kratko "sijevaju" i pendreci upućeni izgrednicima.
Na kraju meča 2:2 i podjela bodova. Partizan je prvi, sa dva boda više od Obilića, koji je istog dana u Subotici savladao Spartak 4:0. Crno-bijele sada čeka meč sa Radničkim iz Kragujevca, a Zvezda ide "na noge" Proleteru. Osim što od toga, niti ostatka prvenstva - nije bilo ništa.
"Mi smo u subotu igrali protiv Zvezde, a u srijedu je počelo bombardovanje i sve su se nadali da će se nastaviti prvenstvo, da će se završiti bombardovanje. Mi smo i dalje trenirali, nekad na stadionu, nekad na 'Teleoptiku'. Nismo znali da se neće liga završiti. Poslije više nije moglo ni da se nastavi, jer su počinjale kvalifikacije za evropska takmičenja. Odigrale su se dvije trećine prvenstva što je bilo dovoljno. Nismo ni pretpostavili da će nam to biti posljednja utakmica u sezoni", priča Tomić, konstatujući da je tog dana Partizan praktično osvojio titulu prvaka Jugoslavije, a da to niko nije mogao ni da zamisli.
Vječiti derbi pred NATO bombardovanje: Spektakl Zvezde i Partizana '99, Dejin posljednji ples i odbrana "Gazele" (VIDEO)
Kako su onda stvari funkcionisale u Zvezdi i Partizanu kada je NATO bombardovanje prekinulo takmičenja? Mićić se prisjeća dešavanja u Ljutice Bogdana.
"Sjećam se da smo trenirali, treninzi koji su se odvijali normalno. Vrijeme treninga je bilo po principu 'nećemo prije podne, skupićemo se poslije podne i treniraćemo'. Znam da je vojska bila tu oko 'Marakane' i da se pričalo da će bombardovati stadion. Pored toga, mi smo opet izlazili na taj teren i trenirali. Kad smo vidjeli da se ljudi ne šale i kad su gađali sve živo, onda ispadne kakvi smo mi to bili... A tad nismo razmišljali o tome. Bilo je 'ma gdje, neće oni bombardovati...'", objašnjava tadašnji napadač Zvezde.
Tomić, sa druge strane, podsjeća na grčki AEK, koji je 7. aprila, u jeku bombardovanja, došao u Beograd da sa Partizanom odigra prijateljski meč u znak podrške Jugoslaviji u teškim vremenima.
"AEK je došao, a veče prije toga je bilo bombardovanje. Njima zahvalnost do neba i 'respekt'. Kakav potez, u tom trenutku... Svaki dan su po svijetu stizale vijesti iz Srbije oko bombardovanja, ali da oni dođu iz Grčke da odigraju utakmicu, dok je svaki dan bilo bombardovano. Po cijeloj Srbiji se gađalo. Objektivno, malo bi to ljudi uradilo, ali i to su Grci, oni su pravoslavci i naši ljudi. Svaka čast."
Igrači "vječitih" su tih nedjelja bili dio svega onoga što je činilo Beograđane, Srbe i Jugoslovene tog vremena.
"Znam da smo izlazili organizovano na most, i Zvezda i Partizan, ne sjećam se da li pred derbi ili poslije derbija, da štitimo 'Gazelu' tijelima. Mnogo još poznatih sportista je izlazilo, bilo je to organizovano. Pokazivali smo neki naš protest NATO bombardovanju. Jako neobično vrijeme", prisjeća se Dragan Mićić organizovanih akcija.
Tomić dodaje da je to bio samo jedan u nizu poteza.
"Ne samo to, kad god su bili neki turniri i manifestacije. Šta god su nas zvali, išli smo. Svuda smo išli, nije se pravio problem. Nekad je išlo po nas nekoliko, nekad cijela ekipa. Uvijek je bilo nekih manifestacija, pa onda nosimo 'target' majice i transparente. Ali se i vodilo računa o nekim granicama, da se ne dođe u neku opasnost. Doduše, desilo se da smo jednom krenuli na stadion prije podne i oni su neku kasarnu na Dedinju gađali, neke detonacije su se čule. Tako je bilo u to vrijeme..."
Poslije nekoliko mjeseci agresije i navikavanja na takav način života, 23. juna, dan prije nego što će NATO prekinuti bombardovanje, igrale su se utakmice polufinala Kupa Jugoslavije. Tri dana kasnije i finale. Partizan je u polufinalu savladao Obilić, Zvezda bila bolja od Vojvodine, da bi u finalu na redu bio novi derbi.
Tomić kaže da nije bilo lako odjednom se vratiti takmičarskim mečevima.
"Mi smo igrali utakmicu protiv Obilića, polufinale Kupa u srijedu, pa u subotu derbi. Dobro smo trenirali, igrali prijateljske utakmice i koliko-toliko smo bili u ritmu. Dobili smo Obilić 1:0, bila je teška utakmica, mnogo trčanja, ali smo se baš 'pokidali' protiv njih. I onda poslije tri dana opet derbi, teško je bilo. Bilo je 2:2 poluvrijeme, Zvezda je na kraju pobijedila 4:2..."
Slučajno ili ne, derbi je bio i posljednja utakmica u Jugoslaviji pred početak bombardovanja i prva nakon njegovog završetka. Sve ono što se zbilo između - bilo i ne ponovilo se.
"Eto, na kraju krajeva, neki ljudi su nastradali. I 'slučajno' i oni što su se borili i branili zemlju. Njima svaka čast i slava onima koji su bili tamo na Kosovu i Metohiji. Vrijedi se prisjetiti svega ovoga, zbog poštovanja za sve njih koji su izgubili živote", zaključio je Đorđe Tomić za MONDO.