Gol koji je nadživio Jugoslaviju.
'Nema više vremena za bilo šta... 45,37... Vujović, Vujović... ma evo šanse... GOOOL, GOOOL, GOOOL... Ljudi, je li to moguće, ludnica šta je ovo' Prošlo je tačno četiri decenije od veličanstvene noći na Poljudu, a junaka velike pobjede protiv Bugarske rijetko ko i danas oslovljava po imenu. 'Eno ga Ljudi je li to moguće' - otme se svakome ko Ljubu Radanovića sretne na ulici ili ga vidi na televiziji. Stasiti Cetinjanin je golom u posljednjim trenucima odlučujućeg meča za plasman na Evropsko prvenstvo 1984. godine, obezbijedio sebi mjesto u galeriji besmrtnih.
"Svaki gol koji se postigne u 90. minutu ima neku posebnu draž, a zamislite ovaj koji je donio pobjedu našoj reprezentaciji u jednoj tako važnoj i dramatičnoj utakmici. Slično je i sa golom Aleksandra Mitrovića u Lisabonu. To su trenuci koji vječno ostaju urezani u sjećanju i nikada ne blijede. Za 40 godina, ljudi će pričati o Mitrovom trzaju glavom protiv Portugala kao što sada pričaju o mom golu protiv Bugarske."
Svaka sličnost nije slučajna. Tako je i dramatičan ishod ovih kvalifikacija za EURO u Njemačkoj, podsjetio na dramu koja se odigrala 21. decembra 1983. godine u Splitu. "I tada su tri reprezentacije uoči posljednjeg kola bile u igri za plasman na završni turnir. Bugarima i nama je odgovarala isključivo pobjeda, Velšani su u Kardifu pratili televizijski prenos sa Poljuda i nadali se neriješenom rezultatu."
Nikada u istoriji jugoslovenskog fudbala jedna utakmica državnog tima nije donijela više amplituda tokom 90 minuta, većih uzbuđenja i momenata za infarkt.
"Problem je što smo i prije utakmice sa Bugarskom vidjeli sebe na Evropskom prvenstvu. Mi smo sedam dana ranije odigrali težak meč u Kardifu i zahvaljujući golu Meše Baždarevića izvukli remi koji nas je stavio u položaj da sami rješavamo svoju sudbinu na domaćem terenu u Splitu. Shodno balkanskom mentalitetu, smatrali smo da će nam bodovi pasti s neba. Vraćali smo se čarter letom iz Velsa i u avionu se slavilo kao da smo već ovjerili vizu za Francusku. Zaboravili smo da Bugari imaju izuzetno kvalitetnu ekipu i da ih jedna pobjeda dijeli od prvog mjesta u grupi."
Poljud je podrhtavao od euforije, a fudbal režirao dramu kakva nije viđena ni u Hičkokovim filmovima. Plave je čak i remi od 1:1 vodio na Evropsko prvenstvo. Da sve bude još luđe, Velšanima je jedino rezultat od 2:2 garantovao put u Francusku. "Kada smo izašli na teren, sve računice su pale u vodu. Počela je borba prsa u prsa i do posljednjeg daha. Imao sam utisak da se umjesto fudbala, odigrava bokserski meč između dva grogirana rivala koji na sve moguće načine žele da pobjede nokautom. Odbrane bukvalno nisu postojale, na svaku našu šansu Bugari su već u sljedećem napadu imali odgovor pred golom Zorana Simovića."
Iskrenov 0:1, dva gola Sušića za preokret i 2:1, Dimitrov 2:2. Sekunde su isticale, a sa njima i posljednja nada Jugoslovena da mogu do Francuske. Velšani su u Kardifu već nazdravljali viskijem i kao na iglama čekali posljednji zvižduk sudije Kastilja. Ima li vremena za još jedan napad... "Dragiša Binić mi je prije nekoliko dana postavio zanimljivo pitanje: otkud ja u tom trenutku u kaznenom prostoru Bugarske? Pazite, nije bio korner ili slobodan udarac, pa da imam vremena da se ubacim i pokušam da iskoristim centaršut. Akcija je tekla po lijevoj strani, Simović je ispucao loptu i ona je nekako došla do Zlatka Vujovića. Nemam pametniji odgovor na Binino pitanje, nego da je riječ o mom karakteru. Nikada se nisam mirio sa lošom situacijom i uvijek sam tražio način da nešto promijenim. Gledam onaj semafor, vrijeme ističe, rezultat nam ne ide na ruku, zašto bih čekao? Idem napred, pa šta bude."
Vujovićev centaršut je bio iz očaja, a lopta nezgodna čak i za vrhunske napadače. "Ko se razumije u fudbal, shvata koliko je taj udarac glavom bio zahtjevan i komplikovan. Zlatko je lopti dao jak efe i ona je dolazila iza mene. Krenuo sam u skok i govorio sebi 'ovo ne smijem da promašim'. Lopta se vrtjela u letu i znao sam da u tim situacijama moram na neki način da neutrališem taj njen efe. Još jedan detalj je imao presudan značaj i mnogo mi je pomogao da udarac bude precizan i neodbranjiv.“
20 miliona Jugoslovena je klicalo njegovo ime! Intervju - Mladena više nikad nisam sreo...
Slušamo? "Naučio sam od legendarnog Milutina Šoškića da su za golmana najteže situacije kada lopta udari u gol liniju. Čak smo na treninzima Partizana vježbali da gađamo liniju. Šole je imao još jednu zanimljivu vježbu koju je zvao 'mrtva lopta'. Bacao nam je loptu iza leđa, mi smo u 'skipu' morali da napravimo korak unazad da bi je zahvatili glavom. Sve to govori koliko je išao ispred svog vremena. Upravo su ta dva segmenta presudno uticala da u Splitu zahvatim loptu kako treba i da je pošaljem u mrežu bugarskog gola."
GOOOL, GOOOL, GOOOL... tresu se tribine... ludnica, šta je ovo? "Nikada se poslije utakmice na Poljudu nisam sreo sa Mladenom Delićem. Njemu je to bio posljednji prenos i vjerovatno najbolja nagrada za sve što je uradio u novinarskoj karijeri. Ješa i ja smo bili jedini igrači iz Beograda u timu, vraćali smo se redovnom linijom iz Splita i morali smo da požurimo sa tuširanjem da ne zakasnimo na let. Njegov auto nas je čekao na parkingu beogradskog aerodroma, jer smo tako i krenuli za Kardif. Onako umorni nismo ni bili svjesni euforije koja se stvorila u jugoslovenskoj javnosti. Tek kad smo se popeli do mog stana, misli su se razbistrile. Otvorili smo vino i zajedno sa mojom suprugom nazdravili plasmanu na Evropsko prvenstvo."
Na slici, Mladen Delić:
O razlozima debakla u Francuskoj, možda nekom drugom prilikom. Da ne kvarimo ovako divnu priču...
„Ne, zašto? Ja ne bježim od teških tema. Imam svoju teoriju i ne mora da znači da sam u pravu. Postoje dva ključna razloga. Jedan su 'igrice' koje su počele oko reprezentacije odmah nakon utakmice u Splitu. Neki igrači koji nisu igrali ni minut u kvalifikacijama, počeli su da se pominju kao kandidati za Evropsko prvenstvo. Naravno, da bi našli inostrani angažman. U principu, sve je ostalo isto, na kraju su putovali oni koji su zaslužili. Ali takve priče škode atmosferi. Možeš da imaš najbolje igrače na svijetu, ništa ti ne vrijedi ako ne znaš da napraviš ambijent u ekipi.“
Drugi razlog? „Odigrali smo odlično sve pripremne utakmice prije Evropskog prvenstva, protiv Španije, Portugala, Mađarske... sve je funkcionisalo kako treba. Onda stižemo u Francusku i odjednom mijenjamo sistem u 3-5-2. Nebuloza. Niko od nas nije ni znao za taj sistem. Čula žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ovi stariji igrači poput Sušića i Zajeca, sazvali su sastanak, pokušali da skrenu pažnju. Odgovor je bio brutalan, neće nama igrači da određuju taktiku. Oni su vidjeli da tamo neki Nijemci i Francuzi guraju vezne igrače na bok, pa hajde i mi da pomjerimo Mešu Baždarevića. Znate i sami kako se sve završilo.“ Pogledajte Radanovićev gol u Splitu:
TOP 11: Bodart - Šabotić, Peruzović, Stojković - Helers, Katanec, Baždarević, Sušić, Mlinarić - Vukotić, Bokande. Trener: Miloš Milutinović
Žiilber BODART (Standard Lijež) - "Član belgijske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1986. godine kada su dogurali do polufinala. Legenda Standarda, jedan od najboljih golmana Belgije osamdesetih godina. Nije odigrao puno mečeva za reprezentaciju jer je imao žestoku konkurenciju u dva vrhunska golmana kao što su Mišel Prudom i Žan-Mari Pfaf. Branio je jedne sezone i za francuski Bordo. Poslije karijere je imao mnogo problema na privatnom planu."
...
Sead ŠABOTIĆ (Lovćen) - "Desno krilo, brz, nisko težište. Mogao je da igra i na poziciji špica. Svi govore o golu protiv Bugarske, a meni je draže što sam doživio da se kao kapiten Partizana vratim na svoje Cetinje i da igram kup utakmicu protiv Lovćena. Imao sam tada interesantan dijalog sa Šabotićem, poručio mi je da ne računamo na laku pobjedu i da će se boriti do posljednje kapi znoja. Izdržali su pola sata, onda smo im dali dva gola, ja sam u drugom poluvremenu povisio na 3:0 i sve je bilo gotovo. Neki su mi zamjerili, rekli su 'nisi baš morao protiv Lovćena'. Profesionalci smo, zašto da ne?"
...
Luka PERUZOVIĆ (reprezentacija SFRJ) - "Futuristički igrač. Zakačio sam ga kada je bio na zalasku karijere, ali sam oduvijek imao pozitivno mišljenje o Lukinim igračkim sposobnostima. Danas živi u Briselu i često provodimo vrijeme zajedno."
...
Nenad STOJKOVIĆ (Partizan) - "Osim igračkih kvaliteta, imao je nešto što i Luka Peruzovića, progresivnu filozofiju. Kao vrhunski odbrambeni fudbaler, nije se zadovoljavao pukim odrađivanjem defanzivnih zadataka. Insistirao je ne iznošenju lopte iz zadnje linije i organizaciji igre na sredini terena. Mi smo ga u šali zvali 'presa'. Mnogo mi je pomogao kada sam došao u Partizan, već je imao status reprezentativca i jednog od najvažnijih igrača u ekipi. Opustio me, a meni je bilo jako drago jer sam vidio koliko mu prija da igramo zajedno."
...
Srećko KATANEC (Partizan) - "Taj je trčao i poslije utakmice. Imao sam utisak da ne zna da stane. Napravio je fenomenalnu karijeru. Za mnoge je bilo veliko iznenađenje koliko se dobro snašao u Štutgartu i Sampdoriji. Vredio je mnogo više nego što su ga cijenili u Jugoslaviji. Treba mi neko ko će da trči za Sušića i Baždarevića, zato sam Srećku dao prednost u odnosu na Sliškovića i Nenu Gračana."
Gi HELERS (Standard Lijež) - "Legenda Standarda, dugogodišnji kapiten, rekorder po broju nastupa za reprezentaciju Luksemburga. Zbog njega nemam mjesta u timu za Zajeca i Acu Trifunovića. Imali smo fenomenalan ambijent u ekipi, veliku podršku navijača. Uvijek pun stadion, grotlo koje je i jednog Murinja ostavilo bez teksta u vrijeme kada je sa Realom iz Madrida gostovao u Liježu. Nažalost, igrački nismo mogli da pariramo Anderlehtu koji je imao Žorža Gruna, Van Tigelena, Luka Nilisa i Mehelenu sa Prudomom, Bosmanom i Klejstersom. Najveći domet nam je bio finale kupa i poraz od Anderlehta.“
...
Safet SUŠIĆ (reprezentacija SFRJ) - "Nismo igrali puno utakmica zajedno, ali prosto ne mogu da odolim izazovu i da ga ne stavim u TOP 11. Imao je nešto što sam tek kasnije vidio kod Luke Modrića. To genijalno okretanje sa loptom u situaciji koja deluje bezizlazno. Vidiš ga okruženog sa tri protivnička igrača i smišljaš način kako da se postaviš pozadi jer će protivnik sigurno uzeti loptu. Odjednom, Pape je našao neko rješenje i oslobodio se sve trojice. Znate, lako je igraču da impresionira publiku, rijetki su oni koji jednim potezom impresioniraju i svoje saigrače. A Pape je bio takav."
...
Mehmed BAŽDAREVIĆ (olimpijska reprezentacija) - "Ne bih ga na bok, kao Toza Veselinović. Tu grešku sebi sigurno neću dopustiti. Meša je mozak tima i mora da bude u ulozi glavnog organizatora igre na sredini terena. Šteta za te Olimpijske igre u Los Anđelesu, imali smo veliku šansu da uđemo u istoriju kao osvajači zlatne medalje. U polufinalu smo sa devet igrača bili ravnopravni protiv Francuza koji su u finalu lako izašli na kraj sa Brazilom. Mnogo mi je žao što ta generacija nikada nije dobila priliku da u tom sastavu veže nekoliko utakmica u koninuitetu u A reprezentaciji. Uvijek je bilo nešto na kašičicu."
...
Marko MLINARIĆ (reprezentacija SFRJ) - "Strašan igrač, kompjuter u lijevoj nozi, milion ideja u glavi. Kad dođete u Zagreb, prvo pitate je l' Mlinka u formi. Jedan od onih koji su morali da dobiju više šansi u reprezentaciji. Slično kao Milko Đurovski ili Bora Cvetković. Jednostavno, selektori su na tim pozicijama imali neka druga rešenja. Recimo, za mene je Sulejman Halilović bio prototip modernog napadača. Tehnika u trku, promena pravca, ritma, osjećaj za gol... sve na vrhunskom nivou, a svega desetak nastupa za Jugoslaviju. Šteta.“"
Momčilo VUKOTIĆ (Partizan): "Jedan od najzaslužnijih za titulu koju smo osvojili 1983. godine. Bilo je mladih igrača kao što su Žile, Varga, Đelmaš, Preki, Smaja, koji su svojom energijom nosili ekipu, ali su nam stari lisci poput Moce, Nenada Stojkovića i Ace Trifunovića, pokazali put ka trofeju. Tada sam naučio jednu važnu fudbalsku lekciju koju bih preporučio svakome ko želi da se bavi trenerskim poslom: ako imate ambiciju nešto da osvojite, oslonite se na igrače koji su to već uradili u svojoj karijeri. Odigrao sam sve 34 utakmice u toj sezoni koja je i počela mojim golom u Osijeku za pobjedu od 3:1, ali je Moca udario pečat i odvukao nas do titule."
...
Žil BOKANDE (Nica) - "Tamnoputi džin iz Senegala. U Nicu je stigao iz Pari Sen Žermena. Građen kao planina, veliki šarmer van terena. Kada ga gledate na treningu, kao rekreativac. Sa pola gasa, bukvalno otaljava posao. Počne utakmica, pakao od igrača. Nevjerovatna transformacija od letargičnog momka do zvijeri koja želi da raznese sve oko sebe. Nikada mi nije bilo jasno odakle izvčlači toliku doze volje i energije. Možda su geni, pojma nemam."
...
Trener: Miloš MILUTINOVIĆ (Partizan) - "Postoje dvije grupe trenera, oni koji uče iz knjiga i oni koji imaju osjećaj i nos. Miloš pripada ovoj drugoj kategoriji. Možda nije bio majstor treninga, ali da odabere igrača, da ga stavi na pravo mjesto u timu i da napravi atmosferu u svlačionici, tu mu nije bilo ravnog. Sjećam se nekih derbija sa Crvenom zvezdom, povede nas sat vremena ranije na teren i kaže 'sada ćemo da prošetamo pored sjeverne tribine, neka se ispucaju prije utakmice'. Ili one sezone kada smo osvojili titulu, kaže 'momci, kakav bre derbi, vi ste prvi, oni su osmi, derbi je naredne nedjelje protiv Vardara'. Zato ću Miloša za trenera. Biće i Bori drago."
CETINjE DRAŽE OD POLjUDA
Ljuba je kao polivalentan igrač mogao da pokriva više uloga u timu, ali niko ne zna da je na početku karijere u Lovćenu morao da stane i između stativa.
„Gdje se toga sjetiste? Tačno je, igrali smo protiv Teteksa, izvršili smo obje izmene, sudija nam je isključio igrača i neko je morao na gol. Trener Rade Đurović je imao veliko povjerenje u mene i uvijek se trudio da mi kao mladom igraču nađe mjesto u timu. Makar to bilo i na poziciji golmana. Volio sam kao dijete da igram košarku i prva intervencija na toj utakmici je bila u košarkaškom stilu. Kada sam uhvatio loptu, djelovalo je kao da sam krenuo na zakucavanje. Publika je umirala od smijeha.“
GOL POSVEĆEN VELIKOM MANCEU
'Otiš'o si Dragane, ostala je tuga, uvek će te voleti, Grobari sa juga.' Riječi koje i sa ove vremenske distance izazovu suzu u oku Ljube Radanovića. "Vijest o njegovoj tragičnoj smrti svakako je najteži i najpotresniji trenutak u mojoj karijeri. Cijeli taj period od desetak dana, od trenutka nesreće, do prve naredne utakmice sa Prištinom. Imao sam osjećaj da su godine i decenije. Taj odlazak nekolicine nas kod roditelja, odlaganje utakmice, pripreme za sahranu. Moca je tih dana preuzeo ulogu direktora, a ja naslijedio od njega kapitensku traku u Partizanu. Osjećao sam potrebu da smislim nešto što će oživjeti sjećanje na našeg Dragana. Predložio sam da prvi naredni strijelac proslavi gol na njegov karakterističan način. Nisam ni slutio da ću to biti ja. Sudbina, šta li je? Zatresao sam mrežu Prištine i odmah proklizao na koljenima prema zapadnoj tribini. Onako, u njegovom stilu. Svi su plakali."
BOLJE JEDNOM 0:5, NEGO PET PUTA PO 0:1
U sezoni kada je osvojio šampionsku titulu sa Milošem Milutinovićem, Partizan je doživio jedan od najtežih poraza u svojoj istoriji - 5:0 protiv Vardara u Skoplju. "Nenad i ja smo tokom utakmice dobili neke neugodne udarce, on je pao, svašta se dešavalo, Vardar je iskoristio sve naše slabosti i slavio ubjedljivu pobjedu. U avionu je bila mrtva tišina, kao na pogrebu. Onda je Miloš stupio na scenu i pokazao koliko je veliki strateg. Išao je od igrača do igrača i govorio 'šta vam je, nije smak svijeta, bolje jednom 0:5, nego pet puta po 0:1'. Mi smo već u srijedu igrali novu utakmicu na kojoj smo djelovali moćno i preporođeno. Na proljeće smo se revanširali Vardaru, dao sam gol u pobjedi od 4:0."
Zabranjeno preuzimanje dijela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
(MONDO - Nebojša Petrović)