Zlatan Ibrahimović je odrastao u ekstremnim uslovima i o tome je pisao u svojoj knjizi "Adrenalin".
Zlatan Ibrahimović je napravio veliku karijeru i postao milioner, ali potekao je iz jako, jako skromne porodice. Njegovi roditelji su pobjegli od rata u Švedsku, ali ni tamo nisu našli lagodan život. U svojoj knjizi "Adrenalin" Ibrahimović je otkrio koliko je rat na prostoru bivše Jugoslavije uticao na njega, kako životno, tako i fudbalski.
Nekadašnji napadač Milana, Intera, Juventusa, Pari Sen Žermena i Mančester junajteda istakao je da mu je drago što njegovi sinovi Maksimilijan i Vinsent žive drugačijim, mnogo lakšim životom.
"Kada ih vidim kako igraju, srećan sam jer pretpostavljam da su radosni kao što sam i ja bio radostan u nihovim godinama iako je njihov svijet mnogo drugačiji od mog. Moj otac je patio zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, moja majka je radila od jutra do mraka, nísam imao šta da jedem i stalno sam nosio istu trenerku, školu i da ne pominjemo", napisao je Zlatan.
"Fudbal je bio jedini izvor sreće"
"Patili smo zbog rata, nisam imao šta da jedem": Zlatan se sjetio bijede u djetinjstvu, vandale iz geta još pamti
MONDO je posjetio Rosengord, dio Malmea u kome je rođen i odrastao i tu je jedina sreća za mladog Zlatana bio fudbal. Zato je jedva čekao da izađe na teren i pokaže Šveđanima da je bolji od njih.
"Ako sam igrao fudbal čim sam mogao, bilo je to da zaboravim sve ostalo. Fudbal je bio moj jedini izvor sreće, jedina oblast u mom životu u kojoj sam se osjećao oslobođen problema. Prve golove, u dvorištu Rosengorda, postigao sam na golu koji je bio napravljen od trí metalne industrijske cijevi, bez mreże. Sve unutra je moralo biti neuništivo da bi što duže izdržalo vandale iz geta. Ograda terena bila je od gvožđa s grubom mrežom. Ušao bịh unutra i osjećao bi se kao da si u zatvoru ili kavezu", rekao je Zlatan.
Važno je zvati se - Kenet Anderson
Kada se zaljubio u fudbal Kenet Anderson mu je bio idol, a njegovi golovi sa Svjetskog prvenstva su ga natjerali da sanja kako će on obući dres nacionalnog tima. Kada ga je obukao postao je rekorder po broju odigranih mečeva i postignutih golova.
"Tih godina, kao i svi ostali Švedani, bio sam lud od sreće zbog gola Keneta Andersona na Svjetskom prvenstvu u Americi 1994. Kenet, kojije takođe igrao u Italiji, skočio je iznad rukavica golmana Rumunije i postigao gol glavom za 2:2 u produžecima. Imao sam trinaest godina. Emocija koju osjetiš kada postigneš gol za reprezentaciju je nešto sasvim posebno, to je kao da zabodeš zastavu na mapu svijeta i vikneš: 'Mi smo Švedani!' Kad postignem gol u žutom dresu, znam da sam sve usrećio,od ribara s Gotlanda do djece u Ciruni, a ne samo gledaoce na jednom stadionu ili navijače određenog kluba. To je moćan osjećaj koji pumpa talase adrenalina. Zamislite onda kako mi je bilo kad sam, noseći taj žuti dres, dao Englezima četiri golčine.
Zahvaljujući golu Keneta Andersona stižemo do penala, eliminišemo Rumuniju i igramo polufinale Svjetskog prvenstva protiy velikog Brazila, koji je u timu imao mladog Ronalda. Kada sam bio dječak, nije postojao igrač koji me je oduševljavao kao Fenomeno. Gledao sam iznova i iznova njegove golove i finte na internetu. Zatim sam trčao na teren da to sam izvedem gadajući gvozdene stubove našeg kaveza", napisao je Zlatan Ibrahimović.