Sjećanje na Lajpcig 2005

Poslije ekseprimenta na zamorčetu, za kojeg je cijeli svijet znao da umire, a ime mu je bila Državna zajednica Srbija i Crna Gora, FIFA je konačno došla do dobitne formule za određivanje grupa na Mundijalu.

Bravo!

To što su Srbi i Crnogorci u posljednjem zajedničkom pokušaju da ništa ne urade na Mundijalima platili skupu, preskupu cijenu, iako je cijeli svijet znao da je taj fudbalski tim bio samo predmet ostavinske rasprave dva razvedena supružnika, nikom ništa.

FIFA je tada, 10. decembra 2005. godine u Lajpcigu izvela eksperiment sa papirićem "SCG" iza kojeg je stajala jedna dobra reprezentacija nedovoljno uticajnog Saveza nimalo uticajne države, uz pomoć kojeg je, eto, osam godina kasnije, uspjela da otkrije kako nešto treba sprovesti u djelo.

Preko njihovih leđa? Nema veze! Ipak, ta reprezentacija više ne postoji i malo ko je se prisjeća.

O čemu je riječ?

Ovog petka, u 17 časova po lokalnom vremenu, na pješčanoj plaži Košta do Soipe obavljen je žrijeb za Mundijal 2014. godine u Brazilu po sistemu koji je mnogo, mnogo pravedniji od onog koji je u Lajpcigu primijenjen na Srbima i Crnogorcima. Doslovce. Danas je na žrijebanju presudila (ne)sreća, a ne ime i reputacija zbog čega je ekipa patriote Ilije Petkovića bila gotovo osuđena na propast i prije nego što je pozornica bila postavljena.

I danas, kao i onomad, postojala je ta jedna reprezentacija iz Evrope, koja je "visila" i koja je morala da tumara po ovalnim činijama kako ne bismo dobili grupu sa tri tima iz UEFA zone. Samo, onomad je na volšeban način određeno da to sigurno bude SCG, a ovog puta to je zaista bilo žrijebanje i u drugi šešir mogla je da ode bilo koja od devet evropskih reprezentacija bez statusa nosioca.

Šanse Srbije i Crne Gore da upadnu u "grupu smrti" bile su 1/1, dok je danas to bilo svedeno na 1/9.

Pred žrijb u Lajpcigu, FIFA je odlučila da promijeni sistem prema kojem se određuju nosioci i period tokom kojeg se računaju bodovi smanji sa posljednja tri mundijalska ciklusa, na dva. U tom slučaju, sabirali su se rezultati sa SP 1998. u Francuskoj i 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.

SCG, kao nasljednik SRJ, plasirao se na 24. mjesto u konkurenciji 32 reprezentacije. Iz UEFA zone, gore od mješovitog jata "orlova" i "đetića", bile su ekipe Švajcarske (25) i Ukrajine (26).

Nosioci, prvih osam na svijetu, bili su Brazil, Engleska, Španija, Njemačka, Meksiko, Francuska, Italija i Argentina, dakle 5/8 iz zone UEFA, koja je u to vrijeme davala 14 učesnika Mundijala. Drugim riječima, u jedan šešir trebalo je, kao i danas, uvrstiti devet ekipa.

Jedna je visila.



Prema svim pravilima zdravog razuma, logike i etike, ta jedna ekipa, koja je morala da bude izdvojena u "specijalni šešir" bila je Ukrajina.

Ali... FIFA je na zaprepašćenje i prećutno odobravanje ostalih, odlučila da ta jedna koja "visi" bude određena, ne prema parametrima koji su odlučivali o sastavima šešira, već prema aktuelnoj FIFA rang listi. Dakle, 31 reprezentacija bila je razvrstana prema rezultatima u prethodna dva ciklusa, a jedna - SCG - prema rang listi.

Tada Srbi i Crnogorci nisu ni umjeli, ni znali da se suprotstave. Predsjednik FSSCG Tomislav Karadžić znao je da će njegova funkcija prestati da postoji poslije posljednje utakmice Petkovićevog tima na Mundijalu i da će morati da potraži novu fotelju, a predsjednik FSS Zvezdan Terzić znao je da će postati prvi čovjek srpskog fudbala istog trenutka.

Srbija i Crna Gora bila je svrstana u "specijalni šešir" sa unaprijed određenom sudbinom: svi su znali da će SCG biti u grupi ili sa Brazilom ili sa Meksikom ili sa Argentinom. Dobili su Argentinu, od Afrikanaca zapali su u tom trenutku najjači, momci iz Obale Slonovače, a iz njihovog nesuđenog društva, druge evropske lige iz koje smo izuzeti, zapali su oni koji nisu bili nosioci samo zato što nisu učestvovali 2002. u Japanu i Koreji - Holanđani.

Njima je u tom trenutku sasvim sigurno bilo mjesto u prvom šeširu. I SCG je doživjela debakl, razišli su se Srbi sa Crnogorcima zauvijek, u tišini.

Ispostavilo se da niko nikada neće doživjeti takvu sudbinu.

Slučaj "devete" evropske reprezentacije nije mogao da se dogodi 2009. godine u Kejp Taunu, jer je broj učesnika iz UEFA zone bio smanjen na 13, a grupa nosilaca bila razbijena jednom autsajderskom reprezentacijom, domaćina Južnoafričke Republike. Brojke su se same od sebe lijepo složile i nikome nije mogla da se dogodi sudbina Srbije i Crne Gore.

Ako bismo uporedili "grupu smrti" izvučenu u Lajpcigu (Argentina, Holandija, Obala Slonovače, Srbija i Crna Gora) i onu koja je ličila na "grupu smrti" izvučenu u Kejp Taunu (Urugvaj, Meksiko, Južna Afrika, Francuska), lako bismo zaključili gdje je postojala veća koncentracija kvaliteta.

Ipak, osam godina poslije Lajpciga, slutilo je na novi slučaj "devete" iz Evrope, samo što se ovog puta FIFA potrudila da, i ispravi, i prizna grešku. Ovog puta izuzeta iz geografskih okvira bila je Italija, ali je ona određena žrijebom, tako da nikome ništa nije bilo unaprijed određeno.

To je fer.

Žrijeb je počeo razvrstavanjem nosilaca po grupama, a onda je je iz "pota 4" izvučena jedna kuglica, sa imenom Italije, druge najtrofejnije reprezentacije u istoriji fudbala. Ona je prebačena u drugi šešir, u kojem je čekalo sedam ekipa iz Afrike i Južne Amerike. Bili su to Italijani, jaki i stabilni, ali mogao je da bude bilo ko: od takođe bivših šampiona Engleske i Francuske, finalista Holandije, zatim Portugalije, Rusije, Hrvatske, Grčke, pa sve do jedinog debitanta Bosne i Hercegovine.

To je već ličilo na žrijeb.

Ostalo je istorija, a najviše zemlja zvana Državna zajednica Srbija i Crna Gora.

(Nikola Janković - MONDO, Foto: Guliver/Getty Images/Ben Radford, Alexander Hassenstein)