MONDO SERIJAL: Te zelene i bijele boje...

Zelena boja danas se najčešće dovodi u vezu sa prirodom, pokretima za očuvanje životne sredine, islamom, Irskom, proljećem...

Početkom prošlog vijeka, veliki broj irskih iseljenika insistirao je na svojoj jakoj vezi sa maticom, pa je u skladu sa tim na svakom koraku "tvrdim" akcentovanjem engleskih riječi i zelenom bojom stavljao do znanja gdje su mu korijeni.

To je dovelo i do zanimljivih priča nastalih pri formiranju nekoliko danas popularnih, trofejnih i poznatih fudbalskih klubova. Neke se mogu dovesti u vezu sa Irskom, neke sa Italijom, a neke su jednostavno nastale spletom okolnosti.

SELTIK

Najpopularniji klub koji nosi zeleno-bijele dresove je Seltik iz Glazgova. Iako su njegovi igrači prvih godina poslije osnivanja (1887) nosili bijele majice, crne šortseve i crno-zelene štucne, klub je 1903. godine prihvatio boju po kojoj je postao prepoznatljiv u cijelom svijetu. Jasno, cilj je bio ukazivanje na jaku vezu sa irskim porijeklom igrača, rukovodstva i navijača.

List djeteline je prvi put utkan u dres u sezoni 1925/26.

Seltik su osnovali irski doseljenici u Glazgov. U momentu osnivanja, u gradu ih je živjelo oko četvrt miliona, a zbog velike popularnosti Hibernijansa mnogi među njima pravili su sportske klubove sa tim nazivom. Ipak, prijedlog "Glazgov Hibernijans" nije prošao, pa je nastao „Seltik Fudbalski Klub".

Doduše, tvorci su ime novog kluba izgovarali "Kel-tik", ali se zadržalo "Sel-tik", kako su ga izgovarali na gaelskom. Fudbaleri Seltika odmah su dobili i nadimak "The Bhoys", sa namjerno umetnutim "H", da bi se naglasio irski naglasak.

Zanimlijvo je da zbog odluke tvrdoglavog i svojeglavnog predsjednika kluba Boba Kelija, fudbaleri Seltika nisu nosili brojeve na dresovima do 1960, kada su zašiveni i sa prednje i zadnje strane majica. Umbro je pravio Seltikovu opremu od tog perioda pa do 2005, kada je tehnički sponzor kluba postao Najki.

Seltik je ušao u istoriju kao prvi britanski klub koji je osvojio evropski trofej. Šampion Starog kontinenta postao je 1967. godine, a u finalu je poražen 1970. Na kraju sezone 2002/03 izgubio je u finalu Kupa UEFA od Portoa, Žozea Murinja, poslije produžetka (2:3).

Poznato je Seltikovo ogromno rivalstvo sa trofejnijim Glazgov Rendžersom, poznato i kao "Old Firm" derbi. Kao i u broju titula (54:44), Rendžers ima i veći broj pobjeda u međusobnim duelima (159:144), među kojima je posljednji odigran krajem sezone 2011/12 (3:0 za Seltik), pošto je Rendžers potom i zvanično bankrotirao i krenuo iznova od najnižeg ranga.

BETIS



Sve veća popularnost Seltika u Glazgovu imala je ogroman uticaj na Manuela Asensija Ramosa, kapitena mlađeg kluba iz Sevilje, sadašnjeg Betisa. On je, boraveći u Škotskoj, otišao u posjetu Seltiku, od koga je dobio zeleno-bijelu opremu, koju je odmah donio u Andaluziju, kao donaciju irskih iseljenika.

Odluka Seltika da uspravne pruge zamijeni vodoravnim omogućila je Asensiju Ramosu da sa velikim paketom dođe kući sa Ostrva i predstavi novoformiranom klubu opremu po kojoj je poznat i danas.

Za zvaničnu godinu nastanka Betisa uzima se 1907, kada je nastala Sevilja "Balompie" (španski naziv za fudbal, koji se koristio kao alternativa sve popularnijem anglicizmu). Taj klub se tokom svojih prvih godina nije takmičio, a 1914. se i zvanično ujedinio sa Betisom, koji je nastao odlaskom nezadovoljnih članova iz matičnog FK Sevilja (osnovanog 1905).

Asensio Ramos bio je jedan od članova frakcije koja je napustila Sevilju, pa je sa darom Seltika uspostavio tradiciju u klubu koja se zadržala duže od vijeka. Doduše, nije zaživjela odmah, jer je odmah po ujedinjenu sa Seviljom Balompie odlučeno da ekipa isproba nekoliko kombinacija dresova - sa žutim i crnim prugama, kao i potpuno zelene, pa čak i plavo-bijele.

Ipak, zeleno-bijela boja se zadržala i sa takvom opremom Betis je postao prvi andaluzijski tim koji je zaigrao u Primeri, 1932. godine. Titulu u toj ligi osvojio je 1935. godine, a Kupove kralja 1977. i 2005. I trenutno igra u najvišem španskom rangu.

Koliko po karakterističnim, "irskim" bojama, klub je poznat po svom geslu "Živio Betis čak i kad gubi!" (Viva er Betis manque pierda), kao i po ljutom rivalstvu sa Seviljom. Ono traje i danas, 99. godina poslije prvog međusobnog meča ta dva tima (8. februar 1915), koji nikada nije završen, jer je pri vođstvu Sevilje 4:3 publika uletjela na teren i primorala arbitra da svira kraj.

SPORTING



Još jedan stogodišnjak sa Pirinejskog poluostrva diči se zeleno-bijelom bojom od osnivanja. Formiran je 1902. godine, u Lisabonu, kada je ugledni Žoze Alfredo Holtreman pristao da ispuni želju svog unuka i njegovih drugova tako što je prihvatio ulogu predsjednika njihovog zanesenjačkog kluba.

Sin njegovog sina zvao se Žoze Alvalade, rođen je 1885. i po njemu se danas zove stadion Sportinga. On je 1902. sa drugovima ljetovao u Belasu, u blizini Lisabona, i tokom cijelog ljeta igrao fudbal. Zaneseni snom o stvaranju sportskog kluba, tinejdžeri su odmah po povratku kući došli kod Holtremana i dobili njegov pristanak na bude na čelu novog kluba zanesenih mladića.

Klub je nazvan "Kampo Grande" i već do 1906. je doživio promjene, jer je jedna grupa aktivista smatrala da bi trebalo da se skoncentriše na okupljanja mladih i društvene akcije, a druga da bi trebalo da se bavi fudbalom i sportom uopšte.

Deda i unuk su bili za fudbal, pa je 1. jula te godine nastao Sporting, koji je do danas osvojio 18 titula šampiona Portugala. 15 trofeja Kupa, četiri Šampionata Portugala (starija verzija Kupa), Kup pobjednika Kupova i naslov viceprvaka Kupa UEFA, 2005. godine, kada je u finalu poražen od moskovskog CSKA (1:3).

Klub u kojem su ponikle superzvijezde Kristijano Ronaldo i Luiš Figo dobio je amblem baš sa zelenom bojom, jer je Žoze Alfredo Holtreman poželio da zelena simbolizuje nadu i vjeru u lijepu budućnost Sportinga.

"Hoćemo da ovaj klub bude veliki. Veliki kao najveći klubovi u Evropi", poručio je Alvalade na osnivanju.

SENT ETJEN

Seltik je dobio zelenu boju zbog irskih korijena osnivača, Šamrok zbog irske tradicije, Betis zbog Seltika, Sporting zbog vjere u bolje sutra ugledne porodice, a francuski Sent Etjen zbog lokalne bakalnice.

Danas svjetski poznat lanac maloprodajnih objekata "Groupe Casino" nastao je 1898. godine u Sent Etjenu i 1919. osnovao fudbalski klub koji se danas diči sa najviše osvojenih titula šampiona Francuske (10).

Klub koji se takmiči u Ligi 1 osnovali su zaposleni u mreži bakalnica, dali mu prvobitno ime "Amicale des Employés de la Société des Magasins Casino" i kupili mu opremu u boji amblema kompanije u kojoj rade. Međutim, francuski Savez je 1920. odlučio da su takva sponzorstva nedozvoljena, pa je preimenovao novajliju u "Amical Sporting Club".

Klub je poslije 13 godina i nekoliko promjena svog naziva dobio ime Sent Etjen, odmah nakon usvajanja akta o uvođenju profesionalizma u francuski fudbal.

Dres Sent Etjena nosio je i jedan od najboljih fudbalera u istoriji, Mišel Platini, a najveći međunarodni uspjeh kluba je nastup u finalu Kupa šampiona 1976. godine, u kojem je minhenski Bajern golom Franca Rota osvojio svoj treći prestižni pehar.

Za klub iz centralne Francuske nastupali su i Ivan Bek, reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Ivan Ćurković, reprezentativac SFR Jugoslavije, kao i nekadašnji predsjednik Partizana i Olimpijskog komiteta Srbije.

VOLFSBURG



Da nije bilo lanca prodavnica ne bi bilo najtrofejnijeg francuskog tima, a da nije bilo Folksvagen "Bube" ne bi bilo ni Volfsburga, još jednog tima koji nosi zeleno-bijelu opremu.

U razorenoj, poslijeratnoj Njemačkoj, stvorila se potreba za formiranjem novih fudbalskih klubova. Jedan takav stvoren je i u Volfsburgu, gradu konstituisanom 1938. godine za potrebe smještaja radnika Folksvagena, koji su u tom periodu razvijali i proizvodili prve verzije i kod nas popularnog automobila, marke "Buba".

Tokom Drugog svjetskog rata, u gradu je igrao tim lokalnih radnika, dok je FK Volfsburg formiran 12. septembra 1945. godine, inicijativom mladog trenera Bernda Elberskirša.

On je bio i glavni "krivac" za zeleno-bijelu opremu, pošto je kod sebe imao deset zelenih dresova, a javnom donacijom je dobio i deset bijelih posteljina, od kojih su mu lokalne tkalje napravile dresove.

Volfsburg je danas član Bundeslige, a 2009. godine bio je i šampion Njemačke. I danas se smatra klubom kompanije Folksvagen, čije ime nosi i njegov novi stadion. Zeleno-bijeli dres njemačkog kluba trenutno nosi i srpski internacionalac Slobodan Medojević, bivši igrač Vojvodine.

PANATINAIKOS



Priča o zelenim dresovima neizbježno vodi i u Atinu, gdje je 1908. godine Jorgos Kalafitis odlučio da sa 40 sportista napusti Panellinios, osnuje svoj klub Podosferikos Omilos Athinon (POA) i skroji crveno-bijele dresove.

Iz tog kluba je 1922. godine nastao Panatinaikos, koji je zeleno-bijelu boju opreme prihvatio 1911. godine. List djeteline postao je dio grba 1918. godine, na inicijativu igrača Mihalisa Papazoglua, inspirisanog nastupom atletičara Vilijama Šeringa, Kanađanina irskog porijekla, koji je 1906. godine pobijedio na olimpijskom maratonu u Atini.

Panatinaikos je danas uz Olimpijakos jedan od dva najveća grčka kluba i drugi najpopularniji.

Uspješniji je u košarci (šestostruki šampion Evrope) nego u fudbalu, u kome je bio državni prvak 20 puta, osvajač Kupa 17 puta, Superkupa četiri puta, a jednom je igrao i u finalu Kupa šampiona (1971) i izgubio od Ajaksa.

RAPID

Navijači Panatinaikosa poznati su po vjernosti i jakom uticaju na klub, a u posljednje vrijeme i po ustaštvu. U bratskim su odnosima sa navijačima Rapida iz Beča, najpopularnijeg austrijskog kluba, osnovanog prije 115 godina.

Od 1898. zvao se "Prvi radnički klub iz Beča", a od sljedeće godine i sada aktuelno "Rapid", po imenjaku iz Berlina. Rapid je i dalje najpopularniji klub u svojoj zemlji i rekorder u broju osvojenih šampionskih titula (32). Osvajao je trofeje i u ligi nacističke Njemačke.

Posljednjih decenija, klub je izgubio primat u Austriji i posmatrao kako bogatiji Šturm, Red Bul i Austrija osvajaju pehare. Od 1988. godine samo je tri puta bio šampion.

Ipak, sušne godine Rapida nisu pokolebale navijače da i dalje emotivno prate utakmice svojih ljubimaca. To čine na veoma karakterističan način, koji je u cijelom svijetu poznat i kao "Rapidovih četvrt časa" (Rapidviertelstunde).

Navijači bečkog kluba 15 minuta prije kraja utakmica ustaju sa stolica i, bez obzira na rezultat, ritmično aplaudiraju i podržavaju svoj tim. Rapid je nošen takvom podrškom kroz istoriju napravio nekoliko senzacionalnih preokreta.

Pogledajte kako to izgleda (utakmica protiv Bajera, 0:4 za njemački tim).

VIDEO

Nedavno je podnijet i zahtjev da se "Rapidviertelstunde" uvrsti i na Uneskovu listu kulturne baštine Austrije, ali je glatko odbijen.

PALMEIRAS



Zeleno-bijela boja dresova prirasla je srcu i nekim ljubiteljima fudbala u Brazilu. Tačnije - navijačima Palmeirasa, kluba sa "italijanskim korijenima", kako ga još i nazivaju.

Dok su mnogi prisvajali zelenu boju kao znak povezanosti sa Irskom i irskim korijenima, osnivači Palmeirasa formirali su 26. avgusta 1914. godine klub na zapadu Sao Paula da bi ih sjećao na Apenine i domovinu.

Ime kluba na početku je glasilo "Palestra Italia", a oprema je bila sašivena u bojama italijanske zastave - zelenoj, bijeloj i crvenoj. Klub je počeo da se takmiči u Paulisti i u decenijama uoči Drugog svjetskog rata nerijetko osvajao trofeje.

Ipak, veliki rat primorao je brazilsku vladu da zatraži od predsjednika kluba Itala Adamija da promijeni ime kluba i boje dresova, zbog jake simbolike sa fašističkom Italijom, Benita Musolinija. Adami je postupio prema zahtjevu, nazvao klub Palmeirasom i izbrisao crvenu boju sa opreme, tako da su ostale samo zelena i bijela.

Preimenovani klub osvojio je 1972. godine prvu titulu šampiona Brazila i odbranio je sljedeće sezone. Nakon toga nije osvojio veliki trofej 20 godina, ako se ne računaju dva prvenstva Pauliste. Godina rađanja novog uspjeha Palmeirasa bila je 1994. godine, kada je osvojena titula ispred ljutog rivala, Korintijansa.

Za Palmeiras su u tom period nastupali Roberto Karlos, Flavio Konseisao, Cezar Sampajo, Rivaldo, Edmundo... Trener je bio Vanderlej Luksemburgo. To je ujedno bio i početak posljednjeg zlatnog perioda klupske istorije, okončanog trijumfom u Kupu Libertadores 1999. godine.

BURSASPOR

"Nismo došli ovdje da bismo bilo koga vrijeđali. Ovdje smo da igramo fudbal, a ne da bismo provocirali. Ako je problem, nećemo nositi dresove koji liče na Seltikove. To ćemo uraditi u znak dobre volje. Samo hoćemo da igramo fudbal i da uživamo u igri", rekao je srpski fudbaler Ivan Ergić u septembru 2010. godine, kada je sa svojim timom Bursasporom doputovao u Škotsku, na utakmicu protiv Rendžersa.

Snažna asocijacija opreme tadašnjeg šampiona Turske i Seltika podigla je tenziju uoči meča Lige šampiona, koji je ostao upamćen više po tom detalju nego po konačnoj pobjedi domaćih, 1:0.

Za razliku od, na primjer, Betisa, osnivači Bursaspora nisu 1963. godine bili inspirisani Irskom kada su odlučili da tada novoformirani klub krasi zeleno-bijela oprema. Šampion Turske sa sezonu 2009/10. nastao je ujedinjenjem pet klubova, među kojima je Pinarspor imao zelene dresove.

Zelena je poslužila kao inspiracija za boju dresova jer se smatra simbolom grada Burse, a bijela zbog poznate sniježne planine Uludag.

Momci iz Anadolije u zeleno-bijelim dresovima nisu imali previše uspjeha prije osvajanja titule u kojoj je učestvovao i Ergić. Štaviše, te sezone su prvi put završili sezonu među najbolja tri tima, a ostate zabilježeno da su tako postali tek drugi šampion Turske koji nije iz Istanbula. Prije njih, to je uradio Trabzon, osvojivši prvu od svojih šest titula 1976. godine.

Bursa trenutno gradi novi, savremeni stadion od 43.877 mjesta. Francuz Sebastijan Frej trenutno čuva gol "zelenih", a u klub je 2012. iz Portoa došao i Argentinac Fernando Beluši.

INĐIJA i KOLUBARA



U srpskom elitnom rangu ne postoji nijedan klub koji nosi zeleno-bijelu opremu, ako izuzmemo jednu varijantu dresova Donjeg Srema.

Zeleno-bijele dresove tradicionalno nosi sadašnji "fenjeraš" Prve lige Srbije (drugi rang), FK Inđija, nekadašnji superligaš.

FK Inđija osnovan je 1933. godine, a do raspada SFR Jugoslavije nije ostvario značajniji rezultat. U drugu saveznu ligu prvi put se plasirao u sezoni 1991/92, a u četvrtfinale Kupa Jugoslavije 1992. godine.

U 21. vijeku su najveći uspjesi plasman u Superligu 2009/10, kao i ranije osvajanje Srpske lige (treći rang), u kojoj će, po svemu sudeći, ponovo zaigrati i sljedeće sezone.

U suprotnom smjeru će sljedećeg ljeta sasvim izvjesno krenuti FK Kolubara, osnovan 1919. godine, što ga čini jednim od najstarijih klubova u Srbiji. Tim iz Lazarevca trenutno je prvi na tabeli Srpske lige Beograd, sa 11 bodova više od prvog pratioca, plavo-zelenog Zemuna.

FK Kolubara je najuspješniji period u klupskoj istoriji imala od 1983. do 1985. godine, kada je igrala Drugu saveznu ligu SFR Jugoslavije. Najveći uspjeh Lazarevčana je plasman u polufinale Kupa Srbije i Crne Gore 2006/07.

Stadion Kolubare izgrađen je 1968. godine i bio je jedan od objekata na kojima je 2009. godine održana Univerzijada. Aktuelnu sezonu klub je počeo sa velikim očekivanjima, angažovanjem nekoliko iskusnih superligaških i prvoligaških fudbalera, Predraga Ranđelovića (sada pomoćnog trenera), Darka Drinića, Ajazdina Nuhija...

Univerzijada je održana 2009. godine, kada su na ovom stadionu igrale reprezentacije pet država.

Šamrok

Veza zeleno-bijele boje i Irske neizbježno seli priču iz Glazgova u Dablin, gdje igra najuspješniji klub Republike Irske, Šamrok rovers, prvi tim iz te zemlje koji se domogao grupne faze nekog međunarodnog takmičenja (Lige Evrope, 2011. godine, preko Partizana).

Šamrok je osnovan 1901. godine, a u svojim vitrinama ima najviše osvojenih titula (17). Nikada nijedan irski klub nije dao više igrača reprezentaciji. Naravno, boje na dresovima su zeleno-bijele, s tim da su do 1926. godine pruge na opremi bile uspravne.

(Mladen Šolak - MONDO, Foto: Guliver/Getty images/Stu Forster, Gonzalo Arroyo Moreno, Jamie McDonald, Stuart Franklin, Bongarts, Paolo Bruno, David Silverman, Eurofootball, MN Press)