Tog 2. aprila 1991, u tišini noći, Maradona je pobjegao iz Italije, svjestan šta ga čeka. Samo Boškov nije znao da mu je Kaniđa dao broj mobilnog.
Samo je nestao, kao lopov u noći, napuštajući Italiju preko rimskog aerodroma u sitne sate, tog 2. aprila 1991. godine.
Prvi put, povratak Dijega Armanda Maradone u njegov Buenos Ajres nije bio ispraćen pompezno.
Priželjkivao je da bude tako, da ga ne vidi niko i prepozna što manji broj saputnika, što se i dogodilo, iako je bila riječ o najboljem i najpoznatijem fudbaleru svijeta. Kamuflirao se trodnevnom bradom, naočarima za sunce u po noći, kožnim kaputom i farmerkama.
Maradona je pobjegao iz Italije samo pet dana prije nego što će ga Italijanska fudbalska federacija suspendovati na 15 mjeseci zbog (pretjerane) upotrebe kokaina. Cijeli svijet je u tom trenutku već znao šta čeka najboljeg. Jednostavno, iako su svi mjesecima okretali glavu, već je bio pretjerao i nije moglo drugačije.
Tragovi kokaina pronađeni su u mokraći "desetke" Napolija poslije utakmice sa Barijem, 17. marta.
Čim je javnost saznala za to, otkrivena je i pozadina cijele priče. Maradona ne samo što je uživao kokain u toplim napuljskim noćima, već ga je nabavljao direktno od prijatelja iz Kamore, a ta organizacija postoji i danas i veoma je, veoma neprijatna.
U to vrijeme, Maradonin brak sa djevojkom iz dječačkih dana, Klaudijom Viljafane, raspadao se...
Napoli je pokušavao da pobijedi barabu u Dijegu tako što ga je kaznio sa 70.000 dolara zbog toga što je "propuštao treninge i utakmice", navodno "zbog stresa", iako je cijeli grad znao o čemu se radi. Ali, slike Maradone i "kamoraca", pa onda još i sin kojeg nije želio da prizna... Ne samo Napoli, cijela liga morala je da se odrekne mnogi će reći najboljeg igrača koji je ikada kročio u Italiju.
Dijego je otišao bez pozdrava i nikada se nije vratio da odradi ugovor sa Napolijem do kraja. Jedno vrijeme nije igrao, pa je potpisao za Sevilju, ali to više nikada nije bilo to, čak ni kada se vratio u Argentinu da igra za Njuels i još jednom Boku Juniors, iz koje se tada već davne 1982. godine otisnuo u svijet, u Evropi i Barselonu.
Maradonin slučaj iz 1991. godine do danas je ostao najpoznatiji kada je doping u Seriji A u pitanju, ali nije bio ni prvi ni posljednji. Ta liga tek od 1961. godine uvela je redovne doping testove i oni su u prvih deset i više godina bili isuviše naivni za organizovan doping koji je trajao i koji je uzeo nekoliko života, kasnije, ispostaviće se...
Pokojni Urugvajac italijanskog porijekla, Huan Skjafino (1925-2002) bio je fudbalska ikona i u Urugvaju i u Italiji.
Ko god je u to vrijeme igrao protiv njega, naročito u Evropi, gdje je nastupao za Milan i Romu, tvrdio je da nešto nije u redu i da takvu snagu i izdržljivost može da ima samo nadčovjek. Ali, kako doping kontrola u Seriji A nije postojala do '61. a Skjafino sa Šveđanima, Nilsom Lidholmom i Gunarom Nordalom, 50-ih činio čuda u dresu "rosonera", problema je mogao da ima samo "preko".
Tako je u decembru 1957. godine Milan igrao sa Rendžersom, u Glazgovu. Kao i danas, i u to vrijeme, domaćini su radili sve da gostima otežaju i ulazak u zemlju i sam boravak u njoj, pa je tako policija poslata u svlačionicu Milana da istraži otkud su se pojavili špricevi.
Našla je nekoliko "igli" kod Skjafina i njegovog saigrača Gastona Bina. Skjafino se "pravio Englez", jer nije znao da "bekne" engleski, ali je Bin ponudio objašnjenje.
Rekao je da Skjafino boluje od anemije...
"Skjafino nije znao engleski, ali smo Bina savršeno razumjeli, jer ne umio da kaže par stvari. Rekao je da je Skjafino pod medicinskim tretmanom zbog anemije. Našli smo im nekoliko injekcija, a obrazloženje je bilo da mora da ih koristi dva puta nedjeljno. Ono što znam, u njima je bio samo ekstrat jetre", pričao je kasnije menadžer Rendžersa, Skot Sajmon.
Reprezentativac Sjeverne Irske Vilbur Kuš pao je "naglavačke" tokom jednog duela sa Skjafinom, iste godine. Tada je Urugvajac već rekao "zbogom" svojoj zemlji i počeo da igra za Italiju (moglo je to tada).
Kušu je tada pritrčao Džimi Mekilroj da ga pridigne, a kada su vidjeli Skjafinov izraz lica dok mu je sudija pokazivao žuti karton, pitao je saigrača: "Šta misliš da li je drogiran?"
U prvim godinama kontrole, konkretno 1962. godine, pala je nekolicina igrača Intera, koji su čak viđeni kako "gutaju neke pilulice" prije utakmice. Trojica najmanje poznatih među njima dobila su dva meča suspenzije, a ostali sumnjivi nisu bili ispitivani. Taj primjer govori u prilog tome da je sve do 80-ih godina, doping kontrola u Seriji A bila čista konfekcija, a to će nažalost potvrditi i neki smrtni slučajevi koji će uslijediti.
Godinu dana poslije "nerazura", sedam igrača Napolija bilo je suspendnovano zbog, takođe kratkoročno, a klub je kažnjen sa otprilike 4.000 evra u današnje vrijeme. Napolitanci su igrali Kup pobjednika Kupova u to vrijeme i igrači su mogli da nastupaju bez problema.
Da su stvari ozbiljnije nego što se čini, pokazao je slučaj igrača Fiorentine iz 70-ih. Svjedoci govore o tome da je klub imao razvijen sistemski doping, da je u tijela fudbalera unošeno sve i svašta i mnogi od igrača iz te generacije morali su da prekinu karijere.
U godinama koje su slijedile, prerano su odlazili Pino Longoni, Bruno Betriće, Nelo Saltuti, Ugo Ferante...
Ali i dalje su kazne u Seriji A bile simbolične, pa je tako zataškan i slučaj kolektivnog dopinga u Bolonji. I Fiorentina i Bolonja svoje posljednje titule osvojili su 60-ih godina, kada je to tako moglo. I guralo se... Sve dok defanzivac Verone Silvano Fontolan nije "pao" na evropskoj utakmici.
Fontolan je koristio "mikoren", koji mu je pronađen u krvi poslije utakmie Kupa UEFA između Verone i Verdera iz Bremena. Kazna koju je dobio, godinu dana suspenzije i 30.000 dolara za klub, Veronu, zamislila je sve u Italiji.
Uslijedilo je zatišje, jer je UEFA gledala.
Gotovo da nije bilo slučaja dopinga, sve do 1990. godine, kada su u Rimu pala dvojica mladih i perspektivnih fudbalera - Andrea Karnevale i, znate ga sigurno, Anđelo Peruci.
Bili su pozitivni na "fentermin" poslije utakmice Roma - Bari, na Olimpiku, u septembru 1990. godine.
Objašnjenja su bila "tanka", u stilu "samo tetki da odnesem lijek", pa je uslijedila kazna - 100.000 dolara Romi i po godinu dana obojici. Peruci je potom, zlonamjerni će reći tamo gdje je doping bio dozvoljen i 90-ih godina, otišao u Juventus.
I dok je Italija učila kako da se bori sa hemijom, pojavio se novi problem i stigao je iz Argentine - strast za kokainom.
Tokom ranih 90-ih, fudbaleri su češće padali zbog "koke" nego zbog supstanci koje su im poboljšavale fizičke i mentalne sposobnosti.
Maradona je došao u Seriju A 1984. godine iz Barselone, a za njim i još jedan kultni fudbaler, Klaudio Kaniđa, koji je četiri godine kasnije prešao iz River Plate u Veronu, pa igrao još za Atalantu i Romu. I uspijevao je da se izvlači - kasnije je to priznao - sve dok nije obukao dres Rome.
Bio je mart 1993. godine, kada je Kaniđa "pao", poslije utakmice sa Napolijem. Bilo je 1:1, ali je Kaniđa izgubio 1:0, kao i Maradona dvije godine ranije.
Kaniđa je prvo poricao, ali je potom rekao da je uzeo kokain na nekoj žurci tokom trening nedjelje, jer je bio ubijeđen da ga trener, Srbin Vujadin Boškov, neće staviti u tim za meč sa Napolijem. U to vrijeme, mogla su da igraju samo tri stranca i Boškov je svakog vikenda morao da "suši" jednog, a kakvi su to igrači bili!
Za tri mjesta na terenu borili su se Kaniđa, Siniša Mihajlović, Tomas Hesler i Aldair.
Mihajlović je kasnije prepričavao da je ta ekipa izlazila svake večeri da je ludovala po prestoničkim klubovima. Siroti Boškov pokušavao je da ih obuzda, i zvao ih je na kućne telefone i nikada se niko ne bi javljao - osim Kaniđe!?
"Sjećam se da je Vujke vikao na nas u svlačionici i da je govorio, samo je ovaj čovjek (Kaniđa) kod kuće kada zovem", pričao je Mihajlović.
Samo Boškov od prisutnih u svlačionici nije znao da je Kaniđa u to vrijeme bio jedini igrač Rome koji je imao rijedak primjerak mobilnog telefona i da šefu nije izdiktirao fiksni.
Utakmica sa Napolijem, simbolično, označila je kraj i Klaudijove karijere u Seriji A. Poput Maradone, dobio je 15 mjeseci suspenzije i kasnije otišao daleko od Italije, prvo u Benfiku, pa u Rendžers...
Kaniđa je otišao, ali je doping ostao u Italiji, gdje je ekspresno zataškan potencijalan skandal, kada je nekolicina igrača moćnog Juventusa s kraja 90-ih i početka novog Milenijuma, priznala da je prije utakmice i na poluvremenima "pila neke napitke", ali da "niko nije pitao o čemu se radi".
Padali su igrači Serije A i na hemiju i na kokain i poslije Maradone i Kaniđe, ali nikad i niko tako kao oni - jer su i u tome bili najbolji.
"Ako je kokain droga, ja sam narkoman", rekao je Kaniđa i na bizaran način ušao u istoriju.
(Nikola Janković, MONDO, foto: Guliver/Getty Images/David Cannon, Shaun Botterill)