Godinama ne štima u tom timu, a često ih je baš Srbija izbacivala sa takmičenja.
Košarkaška reprezentacija Hrvatske počela je svoja takmičenja devedesetih vrlo uspješno, a onda su sišli sa postolja na Evropskom prvenstvu u Atini 1995. godine.
Od tada ih nema kada se dijele medalje, a o tome je pričao i dugogodišnji plejmejker nacionalnog tima Marko Popović.
"Reprezentacija je bolno iskustvo, ponosno i bolno, s dječačkim gresima, 'pljuvanjem' po igračima, velikim očekivanjima prije svakog velikog takmičenja… Za javnost su uvijek igrači bili krivci. Dan-danas su ti igrači ostali krivci. Niko ne spominje selekcije i način na koji se gubilo. Mene najviše boli to što neki treneri nisu stali iza svojih igrača u svih tih deset godina, koliko sam ja bio svjedokom i akterom događanja. Bilo je i puno nekorektnosti prema Nikoli Vujčiću, Roku Ukiću, Nikši Prkačinu, Zoranu Planiniću, Anti Tomiću", ispričao je on za tportal.
Popović je i na svojoj koži osjetio neke nekorektnosti, ali o tome nije želio da priča u detalje.
"I ja sam imao neke frustracije, osjetio sam nekorektnost na svojoj koži. Zaboljelo me to što sam napravio grešku, po svima krucijalnu, ali neću o tome da govorim. Poenta je u tome da nisam dobio nikakvu podršku nakon toga, a bio sam mlad igrač. Danas gledam s ljudske strane šta bih ja uradio kao trener, jer ono što je mene zaboljelo, ne bih želio da nekog drugog boli. Kakvi god da smo bili u tom trenutku, uvijek smo bili nadomak polufinala i zapinjali na tim četvrtfinalima. Naša silna 'neuspješna' četvrtfinala uspjeh su u odnosu na današnje stanje u hrvatskoj reprezentaciji", dodao je on.
Podsjetio se i duela sa tadašnjim reprezentacijama Litvanije, Francuske, Španije i Srbije, koje su po njemu bile mnogo jače nego sadašnje nacionalne selekcije.
"Činjenica je da smo tada igrali protiv najbolje Litvanije ikada, te Francuske, Španije i Srbije u najboljim izdanjima. Danas se kvalitet raspršio na više država i više nema izrazitog favorita, a tada je to bilo puno naglašenije. Žalim za tim uspjehom koji nam svima nedostaje, ali opet, svi ti neuspjesi formirali su me kao čovjeka i ne bih nikad promijenio ništa u svojoj karijeri. Nas su upoređivali s reprezentacijom koja je harala do 1995., današnju reprezentaciju s nama. Naš je mentalitet čudan. Kod nas je mjerilo takvo da ako smo drugi na Olimpijadi, odmah moramo biti prvi u Europi. Ako nisi prvi, zadnji si. Kada smo uzeli bronzu na Svjetskom u Torontu, ljudi nisu baš bili zadovoljni. Nisu bili zadovoljni ni bronzom u Atini 1995. godine. A od tada nismo osvojili ništa", zaključio je on.