Kolumnista MONDA sastavio je dva idealna tima Evropljana, a dodao je i "bonuse". Pročitajte njegov izbor najboljih Evropljana u istoriji najjače košarkaške lige na svijetu.
Prije nekih trideset godina, dok NBA još nije bila "globalna igra", i dok ligom nisu vladali Janisi, Jokići i Dončići ovoga svijeta, odlazak evropskog igrača preko bare bila je velika svetkovina.
Tih dana, postojao je izvjestan red u razvoju jednog Evropljanina koji se latio košarkaške lopte. Prvo bi krenuo da igraš svoju matičnu ligu, pa zaslužiš poziv u reprezentaciju, pa onda te spazi neki Real, neka Barselona, neki Kinder ili neki Olimpijakos/Panatinaikos, pa onda tamo osvojiš Evroligu, i tek onda – TEK onda, kada već imaš, šta znam, dvadeset i šest-sedam punih godina, pet evropskih, dva svjetska, jedne OI i stotinak utakmice Evrolige za sobom – počneš da razmišljaš o NBA. I to samo ako te neko zove. Uostalom, tek tada se smatra i da si "spreman", je 'l da.
Takvo vrijeme je odavno za nama. Momci se sada skautiraju za NBA još u jaslicama, odlaze na draft bez ikakvog "opipljivog" staža u domaćim ligama, kamoli u reprezentaciji ili nekoj top evropskoj ekipi, i zatim se bore za svoje mjesto pod suncem koje svake godine ogrije svega 450 izabranih. Košarka je manje-više ostala ista – obruč je 3,05, cilj je proturiti loptu kroz njega – ali su neke finese sitno promijenjene.
Bez sad da ulazimo u diskusiju da li je nekad bilo bolje (jer ta diskusija nema smisla osim ako ne sjedimo za šankom i brojimo litre nekakvog etanolskog derivata), oko jedne stvari ipak moramo da se složimo. Ti ljudi koji su prije tri decenije "orali" kako bi stigli do NBA i ostali tamo – oni su ipak bili nekakvi pioniri ove igre, i treba im se i odati izvesna počast. Jer da nije bilo njih, tj. da oni nisu pokazali da ima nečega i sa ove strane Atlantskog okeana, ko zna da li bi danas bilo sve ovo što jeste.
Imao sam dovoljno godina da pamtim kada su Vlade, Dražen i Palja istog ljeta otišli u "en-be-a". Do te tačke, američka košarka bila je nekakav vanzemaljski fenomen. Znali smo da postoji, znali smo i poneka imena, ali za nešto više od toga trebao vam je satelitski tanjir ili makar rođak iz "njujorške države" koji vam šalje njihovu štampu i svakog leta kad dođe u goste donese novi dres. A ja nisam imao ni jedno ni drugo.
Međutim, kada su prvi "naši" krenuli na dalek put, naša percepcija se izmijenila. Odjednom, dnevne novine su prenosile kratke izveštaje utakmica Lejkersa, Blejzersa i Sparsa. Poneki snimak bi našao mjesto na televiziji, počele su da kruže kasete sa utakmicama. NBA je tiho ušao u naše domove, i zadržao se tamo sve do dana današnjeg – od prvih prenosa sa Slobodanom Šarencem, preko Ilije Kovačića koji viče "bomba!" kad neko pogodi trojku, živih uključenja Vlade Olića sa finalnih mečeva, pa sve do danas kada gledamo redovno bilo na Areni, bilo preko "League Pass" aplikacija, NBA je tu i ne ide nigdje.
Nije me, stoga, uopšte iznenadila vijest da je NBA, u okviru svoje sedamdesetpetogodišnjice, odlučila da izabere dvije petorke najboljih evropskih igrača. U glasanju će učestvovati sportski novinari i navijači, a rezultati će biti objavljeni u periodu između 28. marta i 10. aprila naredne godine.
I sada se postavlja pitanje – za koga glasati, i kakve kriterijume zadati?
Vidite, sve stvari se dese sa nekakvim razlogom, pa samim time i ovaj opsežni nostalgični intro koji sam napisao odozgo. Izabrati dvije pune petorke evropskih igrača je možda na prvu loptu lak zadatak, ali da je zahvalan, nimalo nije. Kažem nije jer u ovom, datom trenutku, mi u ligi imamo barem trojicu Evropljana koji su ne samo vrhunski igrači; već i legitimni MVP kandidati kad god kroče na parket – a mimo njih, tu je još nekolicina onih koji su ili Ol-Star igrači, ili blizu tog zvanja. I kako ja sada da odlučim ko je "zaslužniji", stara ili nova garda? Ovi koji su se dokazali i pokazali, ili ovi koji prijete da obore sve njihove rekorde (što će se, bez sumnje, i desiti)?
Pametno rješenje za ovu dilemu možda negdje i postoji, ali ja makar za sada nisam pametan. Razmišljao sam da napravim jednu petorku "starih" i jednu "mladih", ali postoji određeni raskorak u kvalitetu koji ne bih znao da nivelišem kako treba. Pa onda, kako tretirati igrače koji su se zadržali manje godina nego neki drugi u ligi, ali su možda mogli više i bolje pod drugim okolnostima? Kako ovo, kako ono...uh. Ne, rekoh vam, ovo je suluda rabota.
Ali i takve stvari neko nekada mora da uradi, pa evo, ja ću prvi staviti svoj vrat na panj. Uostalom, nije da moj glas ima ikakvu težinu, stoga je i sam akt dosta jednostavan. Ali evo nekih mojih razmišljanja, u kojima ću, naravno, pokušati i da varam koliko je to god moguće.
PRVA PETORKA
PG Toni Parker (18 sezona, 15.5 poena, 5.6 asistencija, 2.7 skokova)
Makar je ovo bio jedan od lakših izbora. Parker je sedamnaest dugih godina bio stub napada San Antonio Sparsa – startersku ulogu osvojio je jako brzo po dolasku u Teksas, i nije je ispustio sve do odlaska u Šarlot u smiraj karijere, gdje je godinu dana bio korisna rezerva. Rođeni Brižanin, Parker je učestvovao u četiri uspješna pohoda na NBA prsten, 2007. bio je i MVP finala, a šest puta je biran za Ol-Stara i tri puta je bio druga petorka lige. Uvijek je u NBA važilo da je za bekove teže da se probiju – Parker nije punio mario za to nepisano pravilo.
SG Luka Dončić (4 sezone, 25.7 poena, 8.3 skoka, 7.7 asistencija, i dalje aktivan)
Svakako sam razmišljao da ovdje iskoristim prvog "kviska" i na prevaru ubacim Peđu Stojakovića u prvu petorku kao beka, jer, kad je tako nešto mogao i Kari Pešić prije 20 godina, što ne bih i ja sada. Ali hajde da se zadržimo ipak na realnom.
Ono što Luka Dončić danas radi u NBA je iznenađenje samo za one koji su juče prvi put upalili televizor. Rođeni pobjednik, od najmlađih dana Luka se spremao da osvoji svijet – to je uradio i kao član Real Madrida, i kao slovenački reprezentativac, i to će, jednoga dana, moguće i uraditi kao član neke NBA ekipe. Već u svojoj četvrtoj sezoni, Luka se vodi kao jedan od glavnih NBA asova i čovjek zbog kojeg se prebacuje kanal kad ESPN na kajronu prijavi da se "upalio" protiv nekoga. Zastrašujuće je kad pomislite da je najbolje pred njime.
I ne, za potrebe ovog teksta Manu Đinobili neće biti Italijan.
SF Toni Kukoč (11.6 poena, 4.2 skoka, 3.7 asistencija, trostruki NBA šampion)
Hajde malo da zavrtimo "ŠBBKBB". Zamislite kako na draftu 1990. Golden Stejt, umjesto Lesa Džepsena, čija je profesionalna karijera u NBA trajala dvije sezone, sa dvadeset i osmog mjesta uzima Tonija Kukoča. Toni onda odradi još onu jednu godinu u Jugoplastici, dvije u Trevizu, i ode lijepo kod Dona Nelsona 1993. Ovaj vidi šta ima u rukama, i sklopi ludačku petorku Tim Hardavej – Latrel Sprivel – Kris Malin – Toni Kukoč – Kris Veber, Voriorsi pobijede 79 utakmica, jer imaju prosjek od 165 poena po meču, prošetaju se do finala i upropaste Nikse.
Međutim, Golden Stejt jeste izabrao Lesa Džepsena, Tim Hardavej je presjedio cijelu 93-94 zbog povrede, a Toni (biran tačno jedno mjesto poslije sirotog Lesa) je postao vrlo bitan član u drugom dijelu Buls dinastije, čovjek zadužen za teške šuteve u ključnim trenucima koje je po pravilu pogađao. Pogledajte dobro te brojke gore – sve je to postigao kao uglavnom čovjek sa klupe (u svojih 846 utakmica, Kukoč je u tek 259 bio starter). Da je stvarno završio u tom Golden Stejtu, imao bi Novicki brojke. Stojim vam dobar.
PF Dirk Novicki (21 sezona, 20.7 poena, 7.5 skokova, 14 puta Ol-Star, 4 puta prva petorka lige, 5 puta druga, 3 puta treća, MVP 2006-07, prvak 2010-11, član "NBA 75", mmmm sveeee!)
Ako ovdje moram nešto da vam obrazlažem, onda ništa.
C Nikola Jokić (7 sezona, 18.7 poena, 9.9 skokova, 6 asistencija, 53.6% iz igre, MVP 2020-21, i dalje aktivan)
Vidite, imam puno poštovanja za sve velike evro-NBA centre. Ali Jokić je vjerovatno već sada veći igrač od njih, ili je barem dao naznake da će to biti.
Iako je u ligu ušao "na mala vrata", nakon što je Barselona odlučila da im je ipak nezanimljiv, Nikola je jako brzo udario svoj pečat u NBA i vratio centarsku poziciju u modu nakon ove bekovske revolucija koja se odvija u minuloj dekadi. U svojoj MVP kampanji, ostvario je prosjeke od 26,4 poena, 10,8 skokova i 8,3 asistencija – ono što je Bil Volton prijetio da postane krajem sedamdesetih, Jokić je sada i potpuno realizovao, švajcarski nož od centra koji vas može napasti na sve moguće načine.
I da, i za njega važi ono što smo rekli za Luku – najbolje je tek pred njim. I tek će da bude odličan.
DRUGA PETORKA
PG Goran Dragić (14 sezona, 13.9 poena, 4.8 asistencija, 1 ukradena, i dalje aktivan)
Ah, opet taj plejmejker...ali srećom, i ovdje imamo dobar izbor. "Zmaj" iz Ljubljane je već više od jedne dekade pouzdan šraf NBA rotacija, a mene je uvijek fasciniralo kako uspjeva da stalno igra "sto na sat", da leti glavom u reklame, i da se toliko bespoštedno daje u svakom meču – i ostane vitalan u ovako poznim igračkim godinama.
Umjesto Dragića, mogao sam ovdje recimo i izabrati Rikija Rubija, koji takođe ima dugačku i interesantnu NBA karijeru. Ali, Rubio nikad nije postao ono što su mislili da će postati (i ovo kažem svjestan da je i sada jako, jako dobar igrač). Dragić je postao mnogo više od onoga što je možda i on sam sanjao. I na tome mu svaka čast. A i previše bi mi bilo dva Španca...ah ček, da ne otkrivam mnogo unaprijed.
SG Dražen Petrović (4 sezone, 15.4 poena, 50.6% iz igre, 43.7% za tri)
Sudbina je htjela da u društvu najvećih Dražen ostane samo četiri sezone. Postoje čak i izvještaji da je bio spreman da se 1993. vrati u Evropu, jer mu je Panatinaikos spremio ogroman ugovor.
Kako god, šta je bilo – bilo je. Dražen je pokazao da je mogao sa najboljima. Bio je fenomen koji je odskakao kvalitetom i u toj fizički jako zahtjevnoj NBA sa početka devedesetih. U svojoj najboljoj skorerskoj sezoni, pokušavao je tek 2,4 trojke po meču. Zamislite samo da se takva ruka danas nađe na nekom NBA rosteru...
Za Amerikance, Dražen je jedna od velikih neispričanih priča. Za nas je postao legenda i prije nego što je sletio na aerodrom u Portlandu, ali ljubitelji košarke sa ove strane okeana sigurno cijene to što su i članovi najveće lige na svijetu prepoznali o kakvom se igraču radilo.
SF Predrag Stojaković (13 sezona, 17 poena, 4.7 skokova, 40.1% za tri, 89.5% sa penala)
A kad se samo sjetimo da je narod u Sakramentu htio Džona Valasa...hej Sakramentanci (ili, u ovom slučaju bolje reći Sakramentoli), kako je legende?
U eri kada je bilo jako malo vrhunskih šutera, niotkuda se pojavio mladi momak iz Slavonske Požege sa rukom mekšom od svile. Stojaković je, uprkos neortodoksnom izbačaju, gorio mrežice širom lige do te mjere da vam je, baš kao i za Dražena, danas prosto žao što se nije rodio dvadesetak godina kasnije – u sezoni 03/04 u kojoj je imao prosjek od 24 poena, on je pokušavao 6,8 trojki po meču. Čisto primjera radi, Bogdan Bogdanović je lani bio na 7.6, a već dugo nisu "čudne" brojke poput devet ili deset pokušaja po nastupu.
Peđin rani period karijere obilježili su Kingsi i njihov nedosanjani san o tituli, ali njegova lična priča ipak ima srećan kraj – bio je član trofejne generacije Dalas Maveriksa 2011, a u legendarnoj plej-of utakmici protiv Lejkersa pokazao je da ga nisu džabe uzeli.
PF Janis Adetokumbo (9 sezona, 21.1 poena, 9.2 skoka, 4.5 asistencija, 2x MVP, član "NBA 75")
Eh, kad se sjetim samo šta smo sve pričali o Janisu. Pa evo, ja prvi, a daleko da sam bio jedini. "Ne zna da šutne", "ne zna na FIBA pravila", "zna samo tranziciju", ovo, ono...Janis nas je pažljivo saslušao i začepio nam usta.
Znate već onaj citat o tome da je genije jedan odsto inspiracija, a 99 odsto perspiracija? Janis je 127 odsto perspiracija. Možda nema meke ruke, ali nema veze. Našao je svoju sreću tako što se mukotrpnim radom formirao u jednog od najvećih "fizikalaca" u istoriji NBA lige, nezaustavljivi tornado kako pod tuđim, tako i pod svojim košem. I baš ga briga šta ja mislim, ili bilo ko drugi, realno. Smije mi se sa svoja dva MVP zvanja i još trilion drugih nagrada.
C Pau Gasol (18 sezona, 17 poena, 9.2 skoka, 3.2 asistencije, 50.7% iz igre)
Znate već ono kako je Aristotel govorio, "drag mi je Platon, ali mi je istina draža"? Tako nekako se i ja osjećam sa ovim izborom starijeg Gasola ispred Vlade Divca. Nikad u životu nisam navijao za Špance, a za Gasola ponajmanje – njegov izraz lica dok nam ubacuje poen za poenom mi je mahom izazivao gorušicu, a kako smo tih godina Špancima često bili mušterija, bilo je i puno gorušice.
Ali nekada, prosto, valja odati priznanje i tim velikim rivalima koji vam zagorčavaju život iz godine u godinu, a Gasol je to definitivno bio. Njegova NBA karijera je gotovo pa savršena – bio je noseći stub dvije franšize, i sa ovom drugom je osvojio dva prstena. Doživio je duboku igračku starost, i siguran sam da bi, da ga povrede nisu uzele pod svoje, i dalje igrao za prvoga koji bi izrazio želju. Bio je i koristan, i atraktivan – voljeli su ga i treneri, i saigrači, i publika.
I kada se njegov NBA i reprezentativni staž presaberu, sigurno ćemo pričati o najvećem španskom košarkašu svih vremena, i izvjesno jednom od najvećih evropskih ikada.
BONUS – 11. i 12. IGRAČ
NBA ovo nije predvidjela, ali evo ja ću umjesto njih. NBA rosteri ionako uvijek imaju dvanaest igrača, pa što ne bih dodao još dvojicu kad mi se prilika pruža? Stoga...
11th Vlade Divac (16 sezona, 11.7 poena, 8.2 skoka, 3.1 asistencija)
Pa, sve smo već rekli na ovu temu. Ali hajde da dodamo još jednom – Vlade je bio razlog zašto smo se budili godinama, i zašto smo svakog jutra lovili rezultate Lejkersa, pa Hornetsa, pa Kingsa. Zaslužni član Kuće Slavnih i jedan od najboljih evropskih centara svih vremena.
12th Detlef Šrempf (16 sezona, 13.9 poena, 6.2 skoka, 3.4 asistencije)
Visoki Nijemac je malo i potcijenjen u kanonu velikih Evro-NBA asova. Da li zbog toga što je "američki đak" (Šrempf je još kao srednjoškolac stigao u saveznu državu Vašington, i kasnije i nastupao za vašingtonske "Haskije" u koledžu), ili što je Njemačka svoje jedino zlato 1993. osvojila bez njega – tek, Šrempf ostaje fusnota među evropskim ljubiteljima košarke.
Pa opet, to ne bi smjelo biti tako. Majstor iz Leverkuzena je trostruki Ol-Star, jednom je bio u trećoj petorki sezone, i dva puta je osvajao nagradu za najboljeg šestog čovjeka. Timski trofeji su mu izmakli (a bio je blizu kao član Soniksa i Blejzersa). I opet, da kažemo i ovdje – on bi danas bio savršena „streč“ četvorka (tokom karijere je uglavnom igrao nisko krilo).
Koliko bi pobjeda ovaj tim imao u današnjoj NBA? I da, pišite mi u komentarima kako sam "zaboravio" Gobera i dva puta ignorisao Rubija.
(Miloš Jovanović, autor podkasta Šesta lična)