Dražen Petrović bio je jedno od zaštitnih lica najtalentovanije generacije evropske košarke, koja je imala najtragičniji, ratni kraj i razlaz.
U ljeto 1989. u Zagrebu, košarkaška reprezentacija SFR Jugoslavije osvojila je tako dominantno titulu prvaka Evrope da se način može uporediti samo sa 2001. godinom i furioznomo igrom SR Jugoslavije u Istanbulu. Kako je igrao tim Dušana Dude Ivkovića u Domu sportova? Najbolje oslikavaju rezultati, počev od grupne faze, pa do finala:
- 20. jun, Jugoslavija - Grčka 103:68
/Petrović 35, Rađa 16/ - 21. jun Jugoslavija - Bugarska 98:78
/Petrović 33, Paspalj 12/ - 22. jun Jugoslavija - Francuska 106:89
/Petrović 30, Paspalj 22/ - 24. jun, polufinale Jugoslavija - Italija 97:80
/Petrović 24, Paspalj 18, Kukoč 15, Divac 11.../ - 25. jun, finale Jugoslavija - Grčka 98:77
/Petrović 28, Rađa 25, Divac 16/
Reprezentacija SFRJ Jugoslavjie osvojila je tada svoju četvrtu i najdominantniju titulu, a poslije finala za najkorisnijeg igrača turnira proglašen je Dražen Petrović, dok su čak trojica Jugoslovena završila u idealnom timu - Petrović, Žarko Paspalj i Dino Rađa, uz Grka Nikosa Galisa i Francuza Stefana Ostrovskog. A vjerovatno je tim selektora Dušana Dude Ivkovića zaslužio bar još jedno mjesto, za Vlada Divca.
Upravo je Vlade Divac te godine je otišao iz Partizana u Los Anđeles i u dresu Lejkersa ostvario san generacija i generacija evropskih košarkaša da zaigra u najvećem timu na svijetu. Žarko Paspalj je takođe praktično nedjelju dana poslije zagrebačkog finala otišao u Ameriku i zadužio opremu San Antonio Spursa, nakon rastanka sa Partizanom. I njemu je prvi kontakt sa SAD bio u Kaliforniji, gdje je igrao Ljetnu ligu u Long Biču, zajedno sa takođe košarkaškim asovima, Dejvidom Robinsonom i Entonijem Bouvijem, kasnijim šampionom Evrolige.
Za mnoge najveći trener u istoriji NBA lige, Greg Popovič, bio je tada domaćin Paspalju i odlično je znao ko je Žarko, kasniji kapiten zlatne generacije SR Jugoslavije. "Pop" je tih godina putovao po Evropi i detaljno znao sve o moćnom timu Dušana Dude Ivkovića. "Poslije sam saznao da je on par godina unazad insistirao - da je on prvi shvatio - da i van Amerike ima profesionalne košarke i da to ne treba odbacivati, već pogledati, istražiti šta se tu dešava. Greg je čovjek koji je dugo bio u vojsci, on je bio stacioniran van Amerike, dugo je bio u Turskoj. On je vrlo upućen u evropske prilike i njegovo gledište je drastično drugačije od onog standardnog američkog konzervativnog gledišta. On je vrlo dobro znao šta se sve tamo dešava. Pratio je, znao je da tu ima 'mesa' koliko god hoćeš. Samo ga je trebalo uzeti kad treba i na pravi način", rekao je Paspalj u intervjuu za "Vice".
Naravno, Dražen Petrović se takođe te 1989. preselio u Ameriku, tri godine nakon što ga je Portland odabrao na draftu. U Ameriku je otišao kao ubjedljivo najbolji igrač Eurobasketa, kao dvostruki prvak Evrope sa Cibonom (1985, 1986), kao dvostruki osvajač Kupa pobjednika Kupova sa Realom (1987, 1989), kao srebrni na Olimpijskim igrama 1988 sa Jugoslavijom, prvak Evrope iz Zagreba...
Dok je te 1989. sada urušenim "Draženovim domom" odzvanjalo "Jugoslavija, Jugoslavija", Petrović je euforično najavio godine i godine dominacije tima koji je Ivković maestralno sastavio, vodio i učinio sve što je potrebno da momci u plavim dresovima iskažu svoj puni talenat. "Ovo je samo prva u nizu zlatnih medalja koje će ova generacija osvojiti", proricao je tada Petrović, ali je realnost bila sablasno drugačija. Jugoslavija je naredne godine bila prvak svijeta u Argentini, gdje je Toni Kukoč bio MVP, Divac uz njega član idealnog tima, a u sastavu "plavih" bili su Dražen Petrović, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Željko Obradović, Arijan Komazec, Zoran Savić... Takođe, Jugosloveni su bili na tronu i na Eurobasketu 1991 u Rimu, gdje su ponovo "gazili" protivnike kao u Zagrebu 1989. i opet su ih predvodili Toni Kukoč, MVP, Vlade Divac, Žarko Paspalj, Dino Rađa... I nažalost, tu je bio kraj. Već naredne, 1992. zbog građanskog rata u Jugoslaviji, američkom Drim-timu u finalu u Barseloni suprotstavila se samo Hrvatska, dok je SR Jugoslavija zbog sankcija bila van takmičenja sve do 1995. godine i čuvene Atine.
Dino Rađa, takođe član tog jugoslovenskog drim-tima, otišao je u NBA ligu 1993, četiri godine poslije Divca, Petrovića, Paspalja, a istovremeno kada je i Toni Kukoč Evropu zamijenio Amerikom i postao saigrač Majkla Džordana u vjerovatno najjačem timu svih vremena. Jednom prilikom, Rađa je podijelio uspomene na uspjeh u Zagrebu 1989. i zlatnu zoru generacije kakva se više neće pojaviti u evropskoj košarci.
"Te godine počinje rijetko viđena dominacija jedne košarkaske ekipe. Iako smo bili jos uvijek vrlo mladi već smo prosli sito i rešeto kroz reprezentativne nastupe. Toni, Danilović i Divac 21 godina, ja 22, Zdovc i Paspalj 23, Dražen i Stojko 25 uz par veterana izdominirali smo konkurenciju u rijetko viđenom maniru. Italijane, Francuze, Špance pa te iste Grke od kojih smo gubili prije dvije godine smo dva puta razvalili. U finalu je u jednom trenutku bilo 40 razlike. Dvorana krcata, atmosfera fenomenalna. Potvrda stasanja jedne neponovljive generacije. Ruganje sa svima. Cijelo prvenstvo je bilo nekako posebno jer se igralo doma. Na nama velika odgovornost i očekivanja a mi mladi i nemamo pojma o ničemu osim radito kao psi. Polako smo se kroz te 2-3 godine povezali mi Bormijaši sa Draženon, Paljom i Stojkom. Te godine se pojavio i Jure Zdovc, jos jedan bitan lik u cijeloj ovoj priči. Postali smo prijatelji kako na terenu tako i izvan njega. Respekt među nama je bio ogroman. Tačno se znalo ko šta radi i koja je čija uloga. Nije bilo nikad ljubomore, Duda je to odradio odavno u jednom momentu koji sam zaboravio naglasiti zadnji put a mislim da je presudan. Dakle na moment ću se vratiti na Olimpijadu u Seulu i prvi naš dan tamo. Spavanje u neku uru, svi po sobama a Dražen i Stojko zakasne par minuta. Duda ih dočeka na hodniku i izdere se na njih da je cijela zgrada cula. Rekao im je da ako se ponovi pakuju se i idu doma. Meni prođe kroz glavu - šta bi tek meni napravio kad njima ovako viče? U biti tek sam kasnije shvatio da je to bila više lekcija svima nama nego njima. Disciplina iznad svega i svima isto. Nema zvezda", pisao je Rađa, nakratko "odlutavši" sa glavne priče.
"Nazad na Zagreb. Dražen je bio najveća zvijezda tada i došao iz Madrida sa crvenim poršeom 924. Mi smo ga gledali u čudu a on je svima davao da ga provozaju. Ništa njemu nije bilo bitno osim košarke. Pripreme po ustaljenom običaju - Rogla plus Novi Sad, sa turnirima po Evropi. Roglu smo znali ko svoj džep a tretirali su nas vrhunski. I polako smo to shvatali kao priliku za popraviti stanje organizma a ne kao tlaku i mučenje. Osim treninga, obroka i spavanja nije bilo ama baš ničega. Poslije treninga ti nije ni do čega osim do kreveta a i ako bi ti šta palo na pamet osim male samoposluge i hotelskog restorana nije bilo ništa živo. Ni mobitela ni Ipad-a ni ikurza. Samo mi između sebe za*ebancija. I nikad nam nije bilo dosadno. Eventualno bi neke novine došle, pa dok dođeš na red odustaneš", pisao je Rađa.
Članovi te zlatne i neponovljive generacije bili su: Dražen Petrović, Zdravko Radulović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Zoran Radović, Stojko Vranković, Vlade Divac, Predrag Danilović, Dino Rađa, Mario Primorac. Trener: Dušan Duda Ivković.