Andrea Lekić se prisjetila Svetskog prvenstva 2013. kad je zajedno sa reprezentacijom stigla do srebrne medalje.
Uoči dvomeča protiv Slovenije u borbi za Svetsko prvenstvo, kapitenka ženske rukometne reprezentacije Srbije Andrea Lekić iznijela je svoje viđenje o očekivanjima, medaljama i novom sastavu ekipe. Ona je jedna od djevojaka koje su se vratile u nacionalni tim, a pored toga je i jedna od najboljih rukometašica na svijetu.
Lekićeva je uspjela da osvojio Ligu šampiona, dobro joj je poznat ukus uspjeha, pa bi zbog toga željela da što bolje rezultate ostvari i sa devojkama iz nacionalnog tima. Zbog toga je tu - vjeruje u Srbiju i svoje saigračice. "Vjerujem da svi očekujemo pobjedu i prolazak na Svetsko prvenstvo. Ali smo potpuno svjesne težine zadatka. Nismo u situaciji da možemo da kažemo da smo favoriti u meču sa Slovenijom, ali teren će odlučiti", rekao je Lekićeva za sajt Rukometnog saveza Srbije.
Andrea Lekić pred mečeve odluke sa Slovenijom: "Nismo u situaciji da kažemo da smo favoriti"
Andrea zna šta očekuje nju i njene saigračice.
"Očekujemo ekipu sa izuzetno dobrom polukontrom, vrlo zanimljivim i raznovrsnim napadom. I to je ono što moramo da neutrališemo. Stvarno mislim da je tu ključ za pobjedu – u odbrani. U mojoj glavi, najbolja varijanta je što je revanš kod nas. To nam mnogo znači. Očekujemo krcatu halu u Boru i podršku tokom cijele utakmice. Ništa se ne može mjeriti sa tim osjećajem, kada cijela hala svojom energijom nosi našu igru!"
Veliki uspjesi ostaju zauvijek upamćeni
Srbija je ostvarila veliki uspjeh 2013. kad je na Svjetskom prvenstvu izvojevala srebrnu medalju.
"Kada se vratimo u prošlost i krenu priče o medalji, ja se uvijek vratim na činjenicu da smo mi godinama gradile taj put do uspjeha, 2012. godina je bila ključna, da povjerujemo da možemo. Do tada nikada nismo prošle grupu. Svaki put poslije grupne faze — dobijemo onaj tanjir. Imamo servis onih tanjira za ručavanje, bukvalno nam je falio još escajg", započinje Lekić uz smijeh priču.
Onda se sve promijenilo. Od tima koji niko nije vidio — do reprezentacije koja je opčinila čitav rukometni svijet i srpski narod.
"Ja mislim da nikada nisam osjećala jaču hemiju u ekipi. U smislu – vjere jedne u drugu. Taj momenat zajedništva, gdje smo apsolutno svjesne da jedna bez druge ne možemo, i da se samo kao tim dolazi do vrha… to se rijetko dešava. Rijetko. Posebno na tom nivou."
"Malo je reći da smo bile porodica. To je stvarno tako bilo. Fascinantno je bilo kako smo se među sobom dogovarale, kako smo se pripremale. To je bilo neko ludilo koje se stvarno teško objašnjava", ispričala je ona, a potom i objasnila da je tim toliko bio složan da je postojala i zajednička lista pjesama.
"Postojao je tačan tajmlajn. I plejlista. Znaš ono, kad pobjeđuješ, veruješ da je apsolutno sve bitno – i ništa ne mijenjaš. Tako da se nama na putu do hale uvijek vrtjele iste pesme. Po tačnom redoslijedu."
Obavezno, poslije meča slijedi i analiziranje učinjenog.
"Poslije svake utakmice slavlje. A poslije slavlja do duboko u noć gledamo reprizu. Svaku utakmicu iznova, svaki detalj. Proživljavamo sve ponovo. Besane su to bile noći, ali ništa nam teško nije bilo. Niko nije vjerovao da možemo da pobijedimo Norvešku. To je bio spektakl. Njima se nikad prije, a ni poslije toga nije desilo da ne igraju za medalju. One su oborile sve rekorde, a mi smo te noći srušili njihove snove."
I onda — Poljska. Polufinale. Suze radosnice. "Kad smo pobijedile Poljsku to je bila nevjerovatna radost, sve smo plakale, postale smo svjesne da smo osigurale medalju. Sjećam se Sanje, kako se izdvaja iz gomile, skače upijač, raduje se sama, publika je bila u transu. Polovinu stvari ne pamtim, ali znam da smo bile beskrajno srećne."
I onda – finale. Sa Brazilom. "Dvije situacije su odlučile taj meč, ja i dalje ne mogu da prihvatim taj poraz iako sam neizmjerno ponosna na sve nas i na tu medalju. Da sam imala Ahilovu tetivu kako valja… Da smo mogle da odigramo to još jednom, da uzmemo zlatnu medalju. To je bila jedna utakmica koju bih voljela da ponovim, da promijenim ishod. Samo tu."
Kao i većini sportista i Lekićevoj dah zastaje na samu pomisao dočeka sjajnih rukometašica. "Jedna od najvećih emocija je bio i balkon, Skupština. To je nešto što svaki sportista u Srbiji želi da doživi. Ja sam se tresla. Sve onako ‘bez noge’, sve je podrhtavalo u meni. Nevjerovatan osjećaj. To je jedna od najjlepših uspomena, slaviti veliki uspjeh sa svojim narodom, to se ne može opisati."
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!