Sa zlatnim srpskim vaterpolistom pričali smo o 2018, 2019, životu mimo sporta i poslije vaterpola. Pročitajte praznični intervju sa Andrijom Prlainovićem.
"Sa nekima iz tima sam i 15 godina saigrač i osvajanje zlata svaki put izgleda drugačije", rekao je prošlog ljeta Andrija Prlainović, posle trijumfalnog povratka vaterpolo reprezentacije sa Evropskog prvenstva u Barseloni.
S obzirom na to da su "delfini" tim uspjehom i 2018. pozlatili, godina na izmaku nije se po uspjehu previše razlikovala od mnogih koje su joj prethodile. Zato smo Andriju u novogodišnjem razgovoru za MONDO upitali vjerovatno logično pitanje - šta je ove godine bilo drugačije, kada je već epilog bio isti, najbolji mogući?
"Stariji smo, zreliji…", kaže popularni "Prle",
"Drugačiji je način na koji se motivišemo za veliki turnir u odnosu na naše početke, na vrijeme kada smo bili klinci i počinjali da igramo u 'A' reprezentaciji. Drugačije pronalaziš motive, a mi smo dugo zajedno, pa jedni druge guramo, vučemo da i dalje budemo na vrhu i to je motiv koji nas i dalje drži i držaće nas dok igramo za reprezentaciju - da budemo na vrhu".
"Šta je ove godine bilo različito? Svaki put je zanimljivo, jer je put do zlata uvijek drugačiji. Naravno, ne razmišljaš isto i ne proživljavaš na isti način stvari sa 20 i 30 godina. Sve to ima svoju draž… Uostalom, jednog dana kada više ne budemo u reprezentaciji, sigurno ćemo moći da napravimo bolju retrospektivu i bolje ćemo moći da sagledamo osvajanje svake medalje, ne samo zlatne", kaže je trofejni srpski vaterpolista.
Nakon povratka iz Solnoka i započetog mini odmora oko Nove godine, Prlainović je na svečanom koktelu Vaterpolo saveza Srbije dobio priznanje za 300. odigrani meč u kapici reprezentacije. "Neka ih bude još pedesetak, teško više, i neka budu podjednako uspješni", rekao je na bini, pred saigračima sa kojima je prošao uzbudljivu godinu.
Zbog povrede je propustio Mediteranske igre, zaigrao je na Evropskom prvenstvu i tamo je sa "delfinima" opet osvojio kontinentalni vrh. Četvrti put uzastopno!
Koja je bitka na EP bila najteža?
"Svakako je finale bila najzahtjevnija utakmica, jer su Španci pružili najveći otpor. Odigrali su zaista sjajno cijeli turnir i možda smo prvi put igrali finale nekog prvenstva protiv domaćina i pobijedili ga baš na njegovom terenu. Taj meč zato svakako ima dodatni značaj, jer je izuzetno teško u bilo kom sportu dobiti domaću ekipu kada se igra finale, i zbog publike i zbog osjećaja dodatne motivacije kada se igra kod kuće… Tako da je to definitivno najjači doživljaj koji nosim. Pobjeda i to još na peterce".
Dramatičnije nije moglo, ali ni slađe. Posebno nakon polufinala protiv Hrvatske i pobjede kojom je aktuelni šampion svijeta savladan poslije tri "vezana" poraza.
Uostalom, zanimljivo je bilo pratiti poruke iz Hrvatske uoči Evropskog prvenstva o tome kako "barakude nabijaju kompleks" srpskoj reprezentaciji…
Svjetski šampioni su očekivano pucali od samopouzdanja, a "delfini" su bili tu da podsjete cijeli svijet zašto su olimpijski prvaci i najdominantniji tim ovog sporta. U bespoštednoj borbi, koja je sa hrvatske strane u jednom trenutku prešla granicu fer-pleja, "barakude" su savladane, a Prlainović je poslije utakmice rekao da je srpski tim "čekao takav meč od Rija".
"U polufinalu Svjetskog prvenstva (u Budimpešti) doživjeli smo poraz od Hrvatske i bili smo u određenom padu, što je i normalno, ne samo poslije olimpijskog zlata, već i poslije naše potpune dominacije od 2014. do 2016. Zato smo čekali priliku da odigramo pravu utakmicu baš kada je potrebno i to jeste bila ta utakmica. Polufinale, koje smo možda i najbolje odigrali".
Spletom okolnosti, "kosturom" FINA Svjetskog kupa i žrijebom za Evropa kup, Srbija i Hrvatska odigrale su u 2018. čak pet međusobnih utakmica. Bez obzira na žestoku borbu u bazenu, Prlainović ističe da je to rivalstvo u potpuno sportskim okvirima, iako su igrači svjesni da će te pobjede još dugo biti za nijansu draže od ostalih.
"SRBIJA - HRVATSKA, ZDRAVO RIVALSTVO"
"Iako i dalje postoji davanje većeg značaja utakmicama protiv određenih protivnika, između nas i Hrvatske stvorilo se zdravo rivalstvo. Među nama u bazenu nema euforije, ni nesportskog manira, ponašanja… To je naš veliki rival, najveći u prethodnih 10 godina, koji je uz nas nas osvojio najviše medalja. I sa jedne i sa druge strane vodi se sportska bitka".
"Činjenica je da imamo mjesta za napredak i na to bi trebalo da se koncentrišemo, da popravimo neke stvari u igri. To bi možda trebalo da nam bude najveći motiv u 2019. godini. Do Tokija i Olimpijskih igara možda ima prostora da podignemo našu igru".
Pored toga što "delfini" vode borbe sa samim sobom (za motivaciju, nove ciljeve…), sa Hrvatskom, kao najčešćim rivalom za zlato, selektor Dejan Savić rekao je poslije Barselone da se njegov tim "bori i protiv logike".
Prosto, toliko trajanje na vrhu kosi se sa onim što gledamo u SVIM sportovima i među svim najuspješnijim sportistima. I Novak Đoković doživi pad, pa se vrati na vrh, a srpski vaterpolisti su od 2013. svaki put na podijumu i njihov stepenik samo jednom nije bio najviši.
"Jeste, postoji uvijek ta igra velikih brojeva, ali 'preskočili' smo 2017, bili smo samo bronzani…", rekao je Prlainović, govoreći i o tom iskustvu kao o iskorišćenoj šansi za izvlačenje pouka.
ŠTA POSLIJE VATERPOLA?
Nedugo nakon 32. rođendana (27. aprila), Prlainović će početi pripremu za svoje 14. reprezentativno ljeto, tokom kojeg će nastupati na završnici Svjetske lige u Beogradu (jun) i na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji (jul).
S obzirom na to da je Andrija odavno porodičan čovjek, suprug i otac, normalno je da i on i njegovi najbliži imaju želju da ljeto češće i više provode zajedno. Stoga, da li polako stižu "prijetnje" da ima dozvolu za još nekoliko reprezentativnih godina, a da će potom ljeti smjeti u vodu (more) samo sa Prlainovićima?
"Čuo sam i to, nije da nisam, ali o tom - potom", odgovorio je uz osmijeh.
"Sigurno da mi sve to više nedostaje od kada sam dobio djecu i da se trudim da što više vremena provodim sa njima. Ne mogu da kažem da mi je teško, ali odlazak na pripreme i boravak daleko od kuće prosto ne podnosim na isti način kao prije pet-šest godina. Nisam jedini, naravno, to je za sportistu normalno".
U svlačionici njegovog kluba Solnok "tradicionalno" igra nekoliko srpskih igrača i minulo ljeto takođe je bilo važno za našu tamošnju vaterpolo zajednicu, jer je Živko Gocić postao šef stručnog štaba i trener svojim dugogodišnjim saigračima iz reprezentacije - Prlainoviću i Milanu Aleksiću.
Kako protiče to navikavanje i da li je završeno? (Isto smo pitali i Aleksića).
"Koliko god se poznajemo, opet je neobično kada ti saigrač i drugar preko noći postane trener. Trebalo je i meni i Aleksiću da se priviknemo na tu situaciju, a sad sve već lakše ide. Neobično je i nismo navikli na to".
"Iskreno, na početku uopšte nije bilo jednostavno. Promjena je to, ne mogu da kažem da se odnos mijenja, ali poslije toliko godina prosto je drugačije kada ti neko tako blizak postane trener. Taj odnos 'trener-igrač' je specifičan i to je teško opisati nekome ko nije osjetio. Nije najjednostavnije to prihvatiti, ni sa njegove, ni sa naše strane".
Istu promjenu, ali u mnogo blažoj formi, prošao je i sa selektorom Savićem.
"To je drugačije, veliki je jaz u godinama. Dejana sam 'zakačio' u reprezentaciji u njegove posljednje tri godine. Sa Živkom sam toliko dugo prijatelj, a uz to smo i toliko toga odigrali, osvojili… Iako je on stariji, igračke karijere su nam se poklopile. Bili smo zajedno od 2006. od 2016".
Iako je već ostvaren i u biznisu mimo vaterpola (osnivač kompanije "Keel", koja proizvodi opremu za vaterpolo i plivanje, kao i vlasnik kafe-bara u Beogradu), mnogi se pitaju da li ćemo Prlainovića vidjeti i u ulozi trenera.
"Jako teško. Smatram to izuzetno teškim poslom, ako hoćeš da ga radiš na pravi način, a navikao sam da budem maksimalno posvećen svemu čime se bavim. Isto tražim i od drugih. Jednostavno, nastavak takvog, trenerskog života mi sada ne izgleda blisko. Naravno, nikad ne reci nikad, ali mislim da ćete me jako teško vidjeti u toj ulozi, jer ipak malo drugačije zamišljam svoj život poslije vaterpola".
Do tog kraja ipak ima još dosta vremena, u kojem ćemo uživati u Andrijinim igrama i navijati za njega i za reprezentaciju. Uostalom, on o "delfinima" govori sa žarom koji i ne nagovještava da je sa Srbijom osvojio toliko odličja...
"Ova generacija i ova ekipa Srbije ima šanse da osvoji još koju medalju, pod uslovom da se ponaša kako smo navikli i da radi kako treba. Mislim da ima šanse da osvojimo možda još neko zlato".
To "možda" srpskih vaterpolista najčešće je pretvarano u medalje. Zato vjerujemo da ćemo ih gledati na podijumu i u 2019. godini. Nadamo se - na najvišem, po navici.