Države na ivici bankrota - šta ako "padnu"?

Kriza u evrozoni dovela je Grčku na ivicu bankrota, na "tankoj liniji" igraju i Portugalija, Irska, Španija i Italija, dok stručnjaci upozoravaju da - ako mjere spasavanja ne uspiju - "pred-bankrotna" kriza mogla da zakači čak i Belgiju i Francusku.

Prema ekonomskoj teoriji, bankrotstvo je posljednja faza privredne krize, kada ugrožena zemlja - bilo zbog posljedica rata (slučaj Njemačke), ili pogrešne ekonomske politike (primjer Argentine, ali i Rusije krajem devedesetih godina 20. vijeka) - nije u stanju da vraća ranije uzete zajmove, niti da pronađe, na međunarodnom nivou, novi izvor kredita, čak iako je spremna da plati ekstra kamate.

Država u bankrotu objavljuje da ne može više da isplaćuje penzije i plate javnom i državnom sektoru. Iskustva govore da tada javne usluge postaju mnogo lošije i da neminovno prijete socijalni nemiri.

Rezultat okolnosti koje nose zajednički naziv "bankrot države" je ogroman rast nezaposlenosti i radikalno smanjenje kupovne moći.

Država, da bi spriječila bankrot, obično pribjegne štampanju novca bez pokrića, sem u slučaju kada ima dugove vezane za deviznu klauzulu koje ne može da isplati, pa građani izgube dio kapitala koji je vezan za novac, dionice ili nekretnine.

Bankrot države znači i udar na štednju u bankama, a građani to unaprijed "osjete" - između ostalog redovima ispred banaka.

Bankrot države ne znači automatski njenu likvidaciju. I poslije bankrota država (obično) postoji - iako, na primjer, još nije razriješena dilema da li je SFRJ propala zato što je bankrotirala, ili je bankrotirala zato što je propala.

SFRJ je još od 1983. godine, u vrijeme premijerke Milke Planinc, donosila propise diktirane prinudom bankrota, a u državama nastalim iz bivše Jugoslavije, posebno u SRJ (Srbija i Crna Gora), ali i BiH i Makedoniji, bankrotstva su kulminirala početkom devedesetih godina.

U SRJ je 1992. godine, u vrijeme ratnog okruženja i ekonomske blokade zemlje zabilježena inflacija 19810,2 odsto i to je bio "svjetski rekord" poslije Drugog svjetskog rata.

Mnogi analitičari navodili su početkom nove decenije da su bankrotu najbliži Argentina i Pakistan.

Argentina, čiji spoljni dugovi premašuju 180 milijardi dolara, počela je početkom devedesetih godina prošlog vijeka dosljedno da primjenjuje ekonomsku "šok" terapiju MMF (stroga monetarna politika, ciljno niska inflacija i nerealno visok kurs nacionalne valute, podmirivanje prispjelih spoljnih obaveza uzimanjem novih zajmova), što je na kraju dovelo do potpunog privrednog sloma i bankrota državne kase.

Nakon potpunog finansijskog bankrota ta zemlja je prije nekoliko godina riješila da otkaže saradnju sa MMF-om i u relativno kratkom periodu je počela naglo da se ekonomski oporavlja, bilježeći visoke stope privrednog rasta i zadovoljavajući višak u spoljnoj trgovini.

Čak i Njemačka, čija privreda je već decenijama pojam uzorne i uspješne ekonomije doživjela 1923. i 1945. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, potpuni finansijski krah.

Države - bankroti nisu, kako je zapisao njemački ekonomski analitičar Kristijan Nef, samo naučni pojam već, kao što se to jasno dalo uočiti u slučaju Argentine, a 1998. godine i Rusije, vrlo realna finansijska kategorija.

(Tanjug)