Prije 42 godine, 20. jula 1969. godine, Nil Armstrong je učinio "mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo" - kročio je na Mjesec.
Do tog događaja ne bi došlo, kako priznaje sin nekadašnjeg predsjednika SSR-a i raketni stručnjak Sergej Hruščov, da nije bilo glavne pokretačke snage, odnosno Hladnog rata između SAD i SSR-a, koji se tada već uveliko preselio u svemir.
Stvari su počele lagano da se mijenjaju u korist SAD, u avgustu 1968. godine kada je Džordž Lou, inženjerski genije koji je iz sjenke nadgledao razvoj Apola, predložio da se više ne traći vrijeme na višestruke bespotrebne provjere letjelica i zatražio da se prvi naredni brod pošalje put Mjeseca.
Poslije početne skepse, direktori NASE su se zagrijali za ovu ideju.
U martu 1969. godine uslijedio je maratonski let "Apola 9" oko Zemlje. Rezultati su bili tako dobri da je odlučeno da se već u maju pristupi generalnoj probi. Upravljajući "Apolom 10", Staford, Jang i Sernan približili su se Mjesecu na samo 17 kilometara, a zatim se rutinski vratili nazad.
Na lansirnoj rampi u močvarama Floride 16. jula 1969. godine našla se posada "Apola 11" koju su činili Nil Armstrong (kapetan), Edvin Baz Oldrin (pilot mjesečevog modula) i Majkl Kolins (pilot komandnog modula). Njihov zadatak bio je da se konačno spuste na Mjesec i tako uspjehom krunišu skoro decenijski napor čitave nacije.
Trostepena raketa "Saturn 5", koja je posadu i opremu "Apola 11" izbacila u orbitu, bila je široka 10, visoka 110 metara i teška preko 3000 tona i trošila je 15 tona goriva u sekundi.
Ni komandni brod "Kolumbija" nije zaostajao u složenosti. Kabina astronauta bila je kupastog oblika, široka oko četiri i visoka tri metra. Posada je bila rasterećena mnogih obaveza, jer je kompjuter vodio računa o potrebnim korekcijama kursa, preciznom paljenju i gašenju glavnog motora, odašiljanju telemetrijskih podataka na Zemlju i stotinama drugih sitnih obaveza. Ovo čudo elektronike ni izbliza nije ličilo na današnje personalne kompjutere: nedostajale su tastature, monitori, tvrdi diskovi.
Poslije tri dana leta kroz 400.000 kilometara široku prazninu između Zemlje i Mjeseca, Kolins je ostao da u "Kolumbiji" kruži oko Mjeseca, dok su Armstrong i Oldrin prešli u "Orla" i otpočeli završno spuštanje na Mjesec.
Najveći dio posla trebalo je da obavi brodski kompjuter, međutim, Armstrong je bio veoma skeptičan prema automatici, pa je, na oko 10 kilometara od površine Mjeseca, preuzeo komande u svoje ruke i počeo da traži prikladno mjesto za spuštanje. Ciljnu tačku promašio za nekoliko kilometara, istrošivši pri tome skoro cjelokupno raspoloživo gorivo.
"Orao" se spustio u "More tišine" 20. jula 1969. godine u 15 časova i 17 minuta po Hjustonu.
Tokom šest narednih sati, Armstrong i Oldrin su malo odrijemali, a zatim počeli da oblače specijalna odijela za izlazak na Mjesečevu površinu.
Armstrong se niz merdevine spustio uz ekstremnu preciznost: dvije prečke dole, jedna gore, da bi se na kraju zaustavio na platformi tik iznad tla. Onda je jednom nogom pažljivo ispipao površinu Mjeseca i konačno zakoračio na nju i tom prilikom, navodno izgovorivši: "Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo".
Armstrongu se, odmah zatim, pridružio i Oldrin. Pošto je razmotana američka zastava, nakon čestitki koje im je uživo uputio Ričard Nikson, astronauti su počeli malo slobodnije da se kreću po Mjesecu isprobavajući razne stilove koračanja u slaboj Mjesečevoj gravitaciji.
Tokom dva i po časa provedenih "na terenu", astronauti su postavili nekoliko naučnih instrumenata i sakupili oko 25 kilograma stijenja i prašine. Njihov prvi "izlazak u prirodu" bio je istovremeno i poslednji.
Nakon 20 časova provedenih na Mjesecu, Armstrong i Oldrin su aktivirali gornji dio "Orla", pridružili se Kolinsu na orbiti, a zatim su svi zajedno krenuli kući.
Amerikanci su, uprkos mnogim skepticima, koje dovode u pitanje čovjekovo prisustvo na Mjesecu, još šest puta letjeli na ovo Zemlji najbliže nebesko tijelo.
(Tanjug)
