Na žalost, nerijetko čujemo da je neko prekržio Ženevske konvencije posebno u posljednje vrijeme, u momentu kada na svijetu bukti toliko ratova.
Rat postoji od kada postoji i čovječanstvo, ali jasna pravila nisu oduvijek postojala, a još manje su štićena ljudska prava ranjenika, civila i samih boraca. Sve do Ženevskih konvencija čiju smo godišnjicu ratifikovanja 1949. u Jugoslaviji, obilježili 19. septembra. A šta su one podrazumijevale?
Kako se procjenjuje, trenutno na planeti bukti 120 oružanih sukoba, deluje 450 oružanih grupa, a 195 milionaljudi živi pod njihovom kontrolom. Kada se sve to uzme u obzir, zaštita najranjivijih je važnija nego ikada, a istorija važnosti ove zaštite datira još iz 19. vijeka.
Priča o Ženevskim konvencijama koja se bavi "pravilima ratovanja" počinje od Anrija Dinana, švajcarskog biznismena, osnivača Međunarodnog crvenog krsta i pokretača međunarodnih pregovora koji su rezultirali donošenjem "Konvencije za ublažavanje ratnih povreda" 1864. godine. Nekoliko decenija kasnije, 1949. godine, nastala je Ženevska konvencija.
Dinan, i sam rođen u Ženevi, kao mlad je bio svjedok krvavih posljedica bitke kod Solferina u sjevernoj Italiji. Desetine hiljada ljudi tada je ubijeno i ranjeno. Podstaknut teškim položajem ranjenih vojnika, Dinan je pozvao na osnivanje nacionalnih humanitarnih društava. To se kasnije pretvorilo u Međunarodni komitet za dobrobit ranjenika, sada poznat kao Međunarodni komitet Crvenog krsta.
Užasi Drugog svjetskog rata, zločini protiv čovječnosti, upotreba nuklearnog i hemijskog oružja, zvjerstva ratovanja – bili su razlog za zaključenje četiri Ženevske konvencije 1949. godine.
Ratova će uvijek biti...
Autori ovih konvencija su prihvatili da će uvijek biti ratova, ali su sačinili i skup pravila za vođenje oružanih sukoba i ograničavanje brutalnosti ratova, objasnila je Raešmin Sagu direktorka programa međunarodnog prava u britanskom trustu mozgova Četam haus i nekadašnja savjetnica britanskog Crvenog krsta.
Prva konvencija štiti ranjene i bolesne vojnike i civilno pomoćno osoblje.Garantuje human tretman, medicinsku njegu i zaštitu od nasilja, uključujući mučenja i ubistva. Takođe zahtijeva neutralnost medicinskog osoblja i medicinskih ustanova. Crveni krst i Crveni polumjesec treba da se nose kao vidljivi simboli i pružaju zaštitu.
Druga konvencija štiti ranjene, bolesne i brodolomce - pripadnike oružanih snaga na moru.
Treća konvencija sadrži posebna pravila za postupanje s ratnim zarobljenicima.
Četvrta konvencija štiti civile u vrijeme rata, posebno na okupiranim teritorijama.
Konvencije iz 1949. sada su ratifikovale sve zemlje svijeta i to međunarodno humanitarno pravo je tako postalo univerzalni zakon. Te iste godine, 19. septembra, spisku zemalja koje su ratifikovale pridružila se Jugoslavija.
Srbija je, međutim, pristupila Konvenciji o poboljšanju sudbine vojnih ranjenika u vojskama u ratu još 1876. godine.
Ipak, kršenja konvencija se i dan danas dešavaju, a njih može istraživati i krivično goniti svaka država pojedinačno, ili u određenim okolnostima, međunarodni sud, prenosi DW.
(JA/EUpravo zato)
