Tri decenije su prošle od kada su Anvar el Sadat i Menahem Begin kod Džimija Kartera stavili potpise na mirovni sporazum između Egipta i Izraela.
Nakon serije sastanaka, koje je američki predsjednik u Kemp Dejvidu organizovao za egipatskog predsjednika i izraelskog premijera, mirovni sporazum je konačno potpisan u Vašingtonu 26. marta 1979.
Glavne stavke sporazuma bile su međusobno priznanje Egipta i Izraela, okončanje ratnog stanja koje je između dviju država trajalo od 1948. i kompletno vojno i civilno povlačenje Izraela sa Sinaja, okupiranog u Šestodnevnom ratu 1967.
Sadat i Begin su te godine dobili Nobelovu nagradu za mir, ali ju je Egipćanin zaslužio više nego Izraelac. Dve godine kasnije, uostalom, taj istorijski korak je platio glavom.
Sadat do sudbonosnog potpisa na sporazum s Beginom nije došao ni slučajno ni preko noći. O miru za Egipat i Bliski istok, kako je potvrdio i u autobiografiji, sanjao je dugo.
Na vlast je došao 1970, posle smrti legendarnog arapskog lidera Gamala Abdel Nasera, i vrlo brzo potom krenuo u reformu nasleđenog sistema odnosno "naserizma".
Već u prvoj godini vladavine počeo je "korektivnu revoluciju", uveo je višepartijsku demokratiju i oslobodio privatni sektor u privredi, a iznad svega jasno nagovijestio orijentaciju na mir sa Izraelom.
Još te godine, 1971, pozdravio je predlog posrednika UN Gunara Jaringa, koji je vodio punom miru s Izraelom pod uslovom da se on povuče na granice iz 1967. Stvar je tada propala, jer to nisu prihvatili ni Izrael ni SAD.
Dvije godine kasnije, 1973, Sadat je djelimičnom pobjedom u Oktobarskom ratu vratio vodu na vodenicu mira, ali mu je do potpisa na sporazum s Beginom predstojalo još pet i po godina mučnih priprema, pa i laviranja i izbjegavanja konspiracija.
Uspio je da za mir privoli same Egipćane. Oni su, izuzev ekstremista raznih boja, sporazum s Izraelom prihvatili velikom većinom. Arapski svijet, međutim, nije to učinio.
Sadat je optužen za izdaju vizije "jedinstvenog arapskog fronta" i uništenja Izraela kao "cionističkog entiteta".
Egipat je odmah izbačen iz Arapske lige, a njeno sjedište je promtno premješteno u Tunis. Tamo je ostalo punih deset godina, do 1989. kada je Arapska liga vraćena u Kairo.
U međuvremenu, pak, jedna od konspiracija je uspjela, i to na spektakularan način. Sadat je ubijen pred televizijskim kamerama na tribini s koje je 6. oktobra 1981. posmatrao Paradu pobjede, u nestvarnom trenutku kad su borbeni avioni nadletali i potpuno zaglušivali ceremoniju.
Odavno je nebitno da li su pucnji došli iz cijevi ekstremista "islamističke" ili "panarapske" orijentacije.
Bitno je samo da je Sadata naslijedio njegov potpredsjednik Husni Mubarek, koji se nije vratio "borbi za arapsku stvar do poslednjeg Egipćanina", već je nastavio putem svoga prethodnika, putem krhkog mira.
(FoNet)