Osobe s invaliditetom svakodnevno se susreću sa mnoštvom izazova, što zbog svog zdravstvenog stanja, što zbog predrasuda koje u našem društvu vladaju. Jedan od većih problema je pronalazak posla.
Da se razumijemo, pronaći posao u državi u kojoj je oko 40 odsto radno sposobnog stanovništva nezaposleno, teško je i kada ste zdravi, a ukoliko imate neki zdravstveni problem, stvari postaju još teže.
Zato postoje različite stimulacije za poslodavce s ciljem da se ohrabre da zaposle osobe sa invaliditetom. Međutim, da sistem funkcioniše samo djelimično uvjerili smo se još jednom, nakon priče diplomirane pravnice Ane Kotur, koja boluje od cerebralne paralize.
“Početkom septembra javila sam na oglas za posao u Advokatskoj kancelariji Ilija Đakić. Po projektu “Prvi posao” koji provodi Zavod za zapošljavanje Republike Srpske, njemu su odobrena sredstva za zapošljavanje tri diplomirana pravnika – pripravnika”, započinje priču naša sagovornica.
Pomenuta kancelarija tražila osobe koje spadaju u tri marginalizovane grupe: djeca poginulih boraca, osobe sa invaliditetom i omladina bez roditeljskog staranja starija od 18 godina.
“Kontaktirala sam i koordinatora projekta iz ZZZRS Mladena Vreću, sa upitom da li mi je potrebna procjena radne sposobnosti od strane Fonda PIO, za koju prikupljam nalaze. Kako su već bili oglašeni podaci, a sredstva i za doprinose i poreze na primanja pripravnika projektno obezbijeđena, u telefonskom razgovoru mi je objašnjeno da ne moram imati tu procjenu, po kojoj bi poslodavac povrat poreza i doprinosa dobijao od Fonda za zapošljavanje invalida, sa napomenom da ZZZRS neće kontrolisati koga poslodavci zapošljavaju. Tad mi to još ništa nije značilo”, kaže Ana.
Tokom intervjua sa potencijalnim poslodavcem Ana je dostavila kompletnu medicinsku dokumentaciju koja objašnjava njeno stanje i dijagnozu, a koju je, zajedno sa kopijom uvjerenja o diplomi i prosjeku ocjena, ostavila advokatu, na njegovo insistiranje.
“U sred razgovora pitali su me trebaju li mi neki posebni uslovi rada, na šta sam odgovorila da mi ne treba ništa posebno, sem normalnog dnevnog odmora. Uslijedila je konstatacija da "nije siguran da li će moj mentalni sklop moći da podnese tempo kancelarije, jer njegove volonterke i on imaju jako puno posla". Takođe, rečeno mi je da će biti zaposlene tri volonterke koje kod njega volontiraju do godinu dana. Iz moralne obaveze, razumije se. Iako nijedna od njih nema veze sa invaliditetom”, kaže Ana Kotur i dodaje:
“Pitam se gdje je moralna obaveza prema osobama sa invaliditetom koje je rekao da će zaposliti?”.
MONDO je stupio u kontakt sa advokatom Ilijom Đakićem koji nam je u razgovoru rekao da je u potpunosti ispoštovao ugovor sa Zavodom za zapošljavanjem. Međutim, on tvrdi da osoba sa dijagnozom cerebralne paralize ne bi mogla da podnese stresan i zahtjevan posao u advokatskoj kancelariji i u radu sa strankama.
"U konsultaciji sa doktorom vještakom neurologom i neuropshijatrom dobio sam usmenu i pismenu obavijest u kojoj je navedeno da osoba sa takvom dijagnozom ne bi mogla da podnese ni najmanji stres, jer se cerebralna paraliza može manifestovati simptomima kao što je padanje u nesvijest i slično", rekao nam je Đakić i istakao da je spreman na saradnju ukoliko se utvrdi da je u ovom slučaju bilo eventualnih nepravilnosti.
Nakon svega, kompletnu dokumentaciju poslala je Ombudsmanu za ljudska prava.
Kontaktirali smo i Instituciju ombudsmena za ljudska prava da nam kažu kakav je njihov stav koji se odnosi na predmet Ane Kotur. U dopisu koji su nam dostavili se navodi da je postupak po žalbi još uvijek u toku, te da je Institucija ombudsmena povodom žalbenih navoda podnositeljke zatražila izjašnjenje nadležnih organa povodom ovog slučaja i da, ukoliko ustanove nepravilnosti, poduzmu sve što je neophodno da se nepravilnosti otklone.
Nakon svega, Ana se ponovo pismenim putem obratila Zavodu, tražeći obrazloženje rang liste za kandidate koji su se prijavili na oglašena radna mjesta kod navedenog poslodavca.
Odgovorili su joj da odgovor na to pitanje postavi poslodavcu, jer “Zavod nema uvid u rang listu kandidata”, kao i da izbor kandidata vrši poslodavac.
“Pitanja koja sam ja sebi postavila su - ko je odobrio sredstva iz budžeta, čiji utrošak neće kontrolisati? Ko je čovjeku čija se kancelarija nalazi na drugom spratu zgrade, koja ima stepenice i lift u koji teško da može ući osoba sa invaliditetom, odobrava sredstva za zapošljavanje osobe sa invaliditetom? Ko dozvoljava da se traže sredstva za osobe sa invaliditetom i zatvara oči pred kršenjem traženog? Šta znači da je zaposlio pripravnike prema oduci upravnog odbora ZZZRS? To nije odgovor na pitanje koje sam postavila. A postavila sam ga vrlo konkretno, kaže naša sagovornica.
Ana ističe da ovo, nažalost, nije jedini slučaj kada je tražeći posao naišla na ćorsokak.
“Konkurisala sam i kod onih koji nisu tražili osobe sa invaliditetom. Po istom projektu, slala dokumentaciju, zvala i pitala. Kod nekih nisam mogla doći do nadležnih, jer ih nije bilo u kancelariji, kod nekih sam nailazila na izvinjenje jer nemaju lift, za koji sam objašnjavala da mi ne treba, a neki su mi spuštali slušalicu. Sveukupno, to je oko 15 kontaktiranih poslodavaca, sa sve prećutnim odbijenicama. Ono što se u pravu zove - ćutanje nadležne instance”, ističe.
Ana Kotur je razočarana, ali ne obeshrabrena. Susrela se ona is a gorim stvarima, ali nije prestala da se bori za sebe i za sebi slične.
“Ne tražim posao zato sam osoba sa invaliditetom. Ni fakultet nisam upisala pod tim osnovom, već sam na prijemnom osvojila bodove za budžet. Nisam nijednu godinu do apsolventskog staža obnovila, bila sam prva koja je u generaciji položila Rimsko pravo. Apsolventski staž sam obnavljala zbog pogoršanja zdravstvenog statusa - preležala sam meningitis. Živim kao podstanar sa ocem koji je izbjeglica iz Hrvatske i penzioner. Govorim i engleski i njemački, od nedavno učim i francuski. Dobila sam i besplatno jednogodišnje školovanje za OSI na Business Academy. Čekam odgovor za još jednu stipendiju”, dodaje Ana.
Ona je trenutno angažovana kao urednica portala ukljuci.in, jer joj je posao neophodan za život. Kaže da je zadovoljna, ali joj je žao jer ne može da radio ono za šta se školovala.
“Prikupljam nalaze za procjenu radne sposobnosti, po kojoj moram imati 70 odsto tjelesnog oštećenja. Paradoks je to, jer su me učili da trebam da što bolje funkcionišem, a ne da budem što više oštećena”, kaže Ana na kraju.