Čovjek koji je Banjalučanima donio pivo (FOTO)

Stanovnicima Grada na Vrbasu pivo je bilo nepoznat napitak sve do 1869. godine, kada iz Njemačke u Banjaluku dolaze trapistički kaluđeri, na čelu sa svojim starješinom Francom Fanerom. Od tada, ništa više nije bilo isto...

Čovjek koji je Banjalučanima donio pivo (FOTO) Foto: Vedran Ševčuk/MONDO Novinar MONDA pored biste Franca Fenera (1825-1907) u samostanu Marija zvijezda

„I voda plemenita kapljica posta, kad joj dodaše hmelja i slada dosta...“ riječi su stare njemačke poslovice koja lijepo opisuje odnos ljudi prema pivu, plemenitom i čarobnom napitku nastalom još prije par hiljada godina, koji je svoju punu slavu doživio u Evropi još u srednjem vijeku, a od tada mu pupularnost samo raste.

Zbog svog spuštajuće/dižućeg efekta, uzrokovanog međudejstvom hmelja i alkohola, pivo je od davnina kod ljudi izazivalo stanje potpunog balansa duše i tijela, naravno ukoliko bi se konzumiralo „umjereno“, što i nije baš lako.

Za vrijeme velikih epidemija kuge u srednjem vijeku ono je služilo kao iscljeljujući lijek i zamjena za „prokuženu“ vodu, a i poslije ovaj pjenušavi napitak nastavio je na Starom kontinentu da biva sve omiljeniji.

U našim krajevima pivo je bilo nepoznato sve do druge polovine 19. vijeka, a na područje Banjaluke i okolnih mjesta stiže sa dolaskom kaluđera Trapista u Delibašino selo, nadomak Banjaluke 1869. godine, zajedno sa svojim starješinom Francom Fanerom, čovjekom najzaslužnijim za dolazak piva u ovaj grad. A sa pivom, u Banjaluku, na neki način, stiže i Evropa.

Nisu mogli bez piva

Franc Faner rođen je 1825. godine u Austriji, a kao već mladić zamonašio u jednom njemačkom trapističkom manastiru. Iz Njemačke, zajedno sa još pet kaluđera 21. juna 1869. godine stigao je u Delibašino selo, nadomak Banjaluke. Trapisti tu podižu drvenu brvnaru, takozvanu „kolijevku“ (koja još uvijek postoji!) i osnivaju manastir Marija zvijezda.

Prvo što im je puno nedostajalo u novom prebivalištu bila je, naravno, omiljena tekućina – PIVO. Četiri duge godine nekako su izdržali, a onda su odlučili da stvari preuzmu u svoje ruke...

Trapisti Foto: Siniša Stanić/MONDO

„Proizvodnja piva u manastiru Marija Zvijezda počinje 1873. godine, zbog čega i danas na svakoj flaši Nektar piva imate odštampanu upravo tu godinu. Trapistički redovnici pivo su počeli da proizvode za svoje potrebe, a u samom početku tehnologija proizvodnje bila je njemačka, jer je utemeljitelj Franc Faner došao u Banjaluku iz njemačkog samostana, gdje se već konzumiralo pivo. Faner je za te potrebe preuredio malu siranu koja je bila u krugu samostana i nazvao je ’mala pivara’“, priča za MONDO otac Tomislav Topić, jedan od tri kaluđera, koliko ih danas ima u samostanu Marija Zvijezda.

Proizvodnja piva, priča otac Tomislav, u početku je bila mala, uz velike troškove, a kada su kaluđeri pokušali da povećaju obim proizvodnje tadašnja lokalna otomanska vlast to im nije dozvolila. Tek nakon dolaska Austrougarske, započet je projekat i izrada dokumetacije o pivari.

Vizionar Franc Faner

Osnivač samostana Marija Zvijezda Franc Faner u Delibašinom selu nadomak Banjaluke napravio je krajem 19. i početkom 20. vijeka jedan pravi privredno-ekonomski bum. Osim piva, Trapisti su proizvodili nadaleko čuveni sir, napravili prvu hidrocentralu na Balkanu, otvorili bolnicu, sirotište, javnu kuhinju i pokrenuli 25 vrsta zanata! Zbog toga se sa pravom može reći da je dolaskom Trapista u ove krajeve i Evropa „zakucala“ na naša vrata. Faner je nakon Banjaluke otputovao u Južnu Afriku, gdje je takođe osnovao samostan (pretpostavljamo i pivaru), i gdje je preminuo 1909. godine.

„U okružnom sudu u Banjaluci 6. juna 1894. registrovana je industrijska proizvodnja piva, a godinu dana kasnije počeli su radovi na proširenju pivare. Radovi su trajali tri godine, jer je bilo nekih poteškoća, i 1897. godine su završeni.

Sve što je rađeno u novoj pivari rađeno je uz pomoć Čeha. Trapisti su imali dobar odnos sa Česima, koji su oduvijek važili kao dobri pivari. Oni su nadgledali izgradnju i montirali postrojenja, a sve se odvijalo pod budnim okom u to vrijeme veoma poznatog pivara Elegijusa Blavarta, priča nam otac Tomislav.

On kaže da nije trebalo dugo da ovo pivo postane veoma popularno u Banjaluci i njenoj okolini - ono se uskoro distribuiralo u Banjaluku, Gradišku, Tešanj, Pribinić, Teslić, Prijedor, Kotor Varoš, Bosanski Novi, Varcar Vakuf, Jajce, Travnik, Krupu, Livno, Bihać, Sanski Most, Dubicu, Dobrljin... a kaluđeri su ga razvozili u bačvama.

„Zanimljivo, u dokumentima koje sam našao Sarajevo se ne spominje, vjerovatno zato jer je Sarajevo imalo svoju pivaru. Interesantno je da je i tada pivarsko tržište bilo podijeljeno. Naš samostan imao je problema sa postojećim pivarama, najviše sa Sarajevskom, a u nekim gradovima poput Jajca, Prijedora i Livna imali smo svoje male trgovine i gostionice gdje smo prodavalo pivo.

Naša pivara proizvodila je pivo sve do kraja Drugog svjetskog rata, a poslije konfiskacije samostanske imovine 1946. godine ona prelazi u nadležnost ministarstva poljoprivrede Narodne republike BiH. Konačno 1947. godine prestaje se sa trapističkom tradicijom proizvodnje piva“, priča nam otac Tomislav.

Otac Tomislav Foto: Vedran Ševčuk/MONDO Otac Tomislav



U vrijeme svog vrhunca, kapacitet Trapističke pivare bio je čak 50.000 hektolitara, a pivo se izvozilo i izvan granica BiH, u Hrvatsku i dalje. Nakon drugog svjetskog rata i konfiskacije, komunistička vlast nastavlja sa proizvodnjom piva koje dobija ime „Nektar“ i koje postaje čuveno širom bivše Jugoslavije.

Pekmezom protiv rakije

Pitali smo oca Tomislava da li ima istine u tvrdnjama, navedenim u pojedinim knjigama o istoriji Banjaluke, da su trapistički kaluđeri koristili pivo kako bi liječili lokalno stanovništvo od rakijske zavisnosti.

„Kada je došao ovdje, naš utemeljitelj Franc Faner zatekao je lokalno stanovništvo koje je bilo veoma siromašno, ali su imali jako puno šljiva. Mještani su pekli rakiju i pretjerano se odavali piću. Kako bi sačuvao narod i smanjio konzumiranje rakije, Faner je od mještana otkupljivao šljive, sušio ih i pravio pekmez. Znači, nije dozvoljavao da sve šljive idu samo za rakiju. To sam našao u našim spisima“, priča otac Tomislav, navodeći da zapise o pivskoj terapiji odvikavanja od rakije nije pronašao, mada nije isključuno ni da se to praktikovalo.

Zanimalo nas je i da li je u arhivama samostana sačuvan neki stari, originalni recept prvog banjalučkog piva...

„Nažalost, nemamo zapisa o proizvodnji tog prvog piva. Nama je samostan nastradao u Drugom svjetskom ratu, tako da nam nije ostala cijela arhiva. Redovnike je u proizvodnji piva podučavao češki pivar Elegijus Blavart, a sa pivom je slična stvar kao i sa sirom. Naime, originalni recept za sir Trapist čuva se zapisan u Francuskoj, a prenosi se usmeno sa redovnika na redovnika, pa je tako i receptura piva prenošena usmeno.

Razmišljali smo prije par godina da pokrenemo malu pivaru za svoje potreba, ali nemamo ni prostora ni ljudi za tako nešto, pa smo odustali“, priča nam otac Tomislav, inače glavni ekspert za sir Trapist, a koji u svojoj glavi čuva recept za ovaj slavni sir!

Moli i radi

A, ko su, inače, Trapisti? Trapisti su strogi kaluđerski red Katoličke crkve, koji je ime dobio po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz koga je u 17. vijeku krenula reforma kojom se željela vratiti nekadašnja stroga disciplina u crkvenim redovima.

U banjalučkom samostanu Marija Zvijezda uoči Prvog svjetskog rata bilo je smješteno čak 216 kaluđera, koji su se uz svoj znameniti slogan „ora et labora (moli i radi) budili u dva ujutro i radili (i molili se) do 20 sati naveče. U to vrijeme, Marija zvijezda je bio najveći, najbrojniji i najnapredniji trapistički manastir, a u njemu je bilo čak 13 nacionalnosti.


Interesovalo nas je na kom su se jeziku tih godina sporazumjevali kaluđeri i kako izgleda jedan njihov „radni dan“...

„Trapisti su ’šutljivi redovnici’ i oni ne pričaju, samo se sporazumjevaju znakovima. Ono što moraju riječima iskazati, kažu na njemačkom. Dakle, službeni jezik bio je njemački, dok je crkveni službeni jezik bio latinski. Trapisti ne razgovaraju, a ako bi pričali to bi bilo samo ono nužno, recimo pred početak rada, da se objasni šta ko treba da radi, znači vrlo kratak razgovor. Za vrijeme ručka nije se pričalo, a i inače - nije bilo ’rekreacije’, u smislu da se redovnici sastanu u nekoj prostoriji, piju kafu i pričaju. Trapisti su vrlo strog, kontemplativni red Katoličke crkve.

Naš dan izgleda tako što ustajemo veoma rano, poslije toga ide molitva i sveta misa, pa doručak i poslije toga aktivnosti - rad oko objekata, oko crkve, u sirani. Popodne nam je molitva u maloj crkvi, pa ručak, poslije opet aktivnosti, u šest je molitva, poslije je večera, u pola osam je završna molitva i u osam sati je kraj“, kaže nam otac Tomislav.

Dolaze i Banjalučani

Na kraju ugodnog razgovora za MONDO, zamolili smo oca Tomislava da nam otkrije koliki je trenutno interes turista za dolazak u samostan Marija Zvijezda. On nam kaže:

„U zadnjih nekoliko godina dolazi nam jako puno turista i hodočasnika. Ko god dođe u Banjaluku rado navrati, zanima ih život Trapista, žele da vide crkvu, tu je i stalna izložba fotografija iz istorije samostana, a u sklopu naših objekata imamo i prodavnicu gdje može da se kupi naš sir i vino banjalučke biskupije. Poslije samostana turisti idu u razgledanje Banjalučke pivare.

Sve više nam dolaze i sami Banjalučani, koji generalno ne znaju puno o nama, iako smo samo šest kilometara udaljeni od centra grada. Dođu, svidi im se i kažu nam - pa mi smo iz Banjaluke, ali nismo znali da ovo postoji!“

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...

Ostale vijesti