U banjalučkom naselju Česma bili smo u maju prošle godine odmah poslije poplava. Devet mjeseci kasnije ekipa MONDA pričala je sa ljudima koji su izgubili gotovo sve i provjerila koliko je teško povratiti svoj sopstveni život.
Prošlu godinu gotovo niko neće pamtiti po dobrom, a najmanje oni koji su pogođeni katastrofalnim poplavama koje su zadesile region.
Jedni od njih su i mještani Česme, banjalučkog naselja koje je bilo bukvalno potopljeno. Nepravedno bi bilo reći da su od svih naselja u Banjaluci najgore prošli, jer sva poplavljena naselja su najgore prošla, ali Česma je bila specifičan slučaj pošto je nekoliko dana bila odsječena od ostatka grada, od svijeta.
Prije nekoliko godina u javnosti se pojavila ideja o uređenju plaže u Česmi, na ušću Vrbanje u Vrbas. Taj projekat simboličnog naziva “Banjalučko more” nikada nije zaživio, a da ironija bude veća, kada su 16. maja prošle godine poplave zadesile Banjaluku Vrbas i Vrbanja su se, uprkos postojanju nasipa, bukvalno spojili u Česmi i poplavljeni dio naselja ličio je na more.
U ovo naselje više se nije moglo autom, pa čak ni čamcem, već samo helikopterom i to je bio jedini način na koji se dostavljala hrana i voda, a bolesnici i trudnice evakuisali prema gradu.
Kada se voda povukla, ostao je haos. Ljudi su krenuli sa čišćenjem svojih kuća i tih dana na ulicama Česme mogle su se vidjeti samo gomile smeća, uništenog namještaja, bijele tehnike… I blato. Gomile mulja i blata prekrivale su gotovo svaki kutak i svjedočile o ogromnoj količini vode koja je bila tu.
Blato je dočekalo ekipu MONDA i devet mjeseci poslije kada smo došli u Česmu da provjerimo kako sada žive ljudi koji su prošlog maja “restartovali” svoje živote. Lokve i rupe u ulici Petra Velikog, glavnoj i vrlo prometnoj saobraćajnici, prvi su pokazatelj stanja u ovom naselju. Jedini koji brinu o njima su vozači koji ih zaobilaze, kao i pješake, jer trotoara nema.
U ovoj glavnoj ulici nalazi se kuća Dubravke Petrović, koja je u maju dijelila sudbinu svojih komšija i postala “izbjeglica” na nekoliko dana. Njena šestočlana porodica, kao i mnoge druge, bježala je od vode, a Dubravka se nerado prisjeća te "vodene apokalipse" i trenutka kada je morala da napusti poplavljeni dom sa malim djetetom, bratovim unukom, u naručju. Utočište je tada pronašla kod komšija u višem dijelu naselja, ali kako ističe, još gore je bilo kada se vratila u svoju kuću poslije poplave.
"To je bio grozan period i ne može se riječima opisati, pogotovo kada smo se vratili u skroz devastiranu kuću u kojoj su nas dočekali mulj, smrad, pa čak i zmije", prisjeća se ona.
Ona i njeni ukućani još se oporavljaju i saniraju štetu i zahvaljući pojedinim humanim ljudima, privatnim firmama i organizacijama koje su im pomogli, sada je stanje dosta bolje nego prije nekoliko mjeseci.
Na pomoći koju su joj donosili je zahvalna, ali ističe da ova porodica poginulog borca teško živi, jer niko od ukućana ne radi, a dvoje djece je tu.
“Ovom malom i ovom djetetu što ide u srednju školu trebamo nešto pružiti, za njih je bitno da imaju što im treba, a nama kako bude”, kaže Dubravka koja boluje od epilepsije, ali za zdravlje ne mari mnogo. “Lijekove i ne kupujem, nemam od čega”, objašnjava kratko.
Razočarana je odnosom prema najugroženijimm kategorijama stanovništva i tvrdi da je bilo dosta zloupotreba prilikom prikupljanja i dijeljenja humanitarne pomoći poplavljenim, te da te radnje treba detaljno ispitati.
“Jedina pomoć koju sam primila jesu skromna jednokratna finansijska sredstva od jedne organizacije koju vode naši ljudi u Njemačkoj, dok su pojedini dobijali novac, bonove, drva, laminate i ostalu pomoć, a imaju poslove i visoke strane penzije. Nedavno su dijelili drva, mi nismo dobili. U redu je da nema za sve, razumijemo, ali valjda bi oni najugroženiji trebali da dobiju. A nisu dobili, ni ja, ni još nekoliko porodica poginulih", ističe Dubravka.
Ogorčena je na gradske vlasti i Savjet MZ Česma koji su, kako ističe, zakazali kada su u pitanju primarne potrebe mještana ovog banjalučkog naselja, posebno kada je riječ o infrastrukturi, jer Česma nema kanalizaciju, propisnu glavnu saobraćajnicu, normalan most, školu…
Ta infrastruktura trebala je da bude prioritet poslije poplava, smatra Slobodan Gligić, koji u Česmi živi od 1968. i koji je od tada sa komšijama prošao nekoliko poplava, uključujući i posljednju.
Njegov stav, zbog kojeg se znao i žučno raspravljati sa komšijama, je da građanima nije trebalo dijeliti vaučere, već da je taj novac trebao da bude uložen u naselje.
“Dobili smo ove vaučere, ali ja smatram da ih nije ni trebalo dijeliti. Umjesto toga bolje da su napravili kvalitetne nasipe i most kod Vitaminke koji čekamo decenijama. Pet puta nas je plavilo. Ako smo mogli i prije da saniramo štetu mogli smo i sada polako”, priča Gligić, kojem je u oporavku od poplava značajno pomogla ćerka.
“Meni je čitav sprat bio pod vodom, nedostajalo je par centimetara da voda bude i na spratu. Bili smo gore kad se to desilo, poslije poplave sišli i krenuli da sređujemo. Nema druge”, dodaje on.
Uz izvinjenje što smo ga omeli u cijepanju drva odlazimo u sljedeću ulicu gdje je nivo vode bio takođe veoma visok.
Ispred poluobnovljene kuće zatekli smo Gorana Dimitrića koji na naše pitanje koliko su se on i njegova porodica uspjeli oporaviti od poplave odgovara: "Sve crno iza nokta daš za kuću i opet ništa ne uradiš. Teško je, niko od nas ne radi, ima nas mnogo u kući, samo sin radi, a i on ima porodicu…”
U njegovu kuću voda je, kaže, ušla sedmi put. Poslije poplave dobio je vaučer, ali je za sanaciju kuće uložio više svojih sredstava, iako je nezaposlen.
"Svi su pomagali, počev od grada, lokalnog stanovništva, pojedinih firmi... Ne mogu da kažem da nije bilo pomoći. Jedino da je bilo malo više građevinskog materijala, moglo bi se više posla uraditi, al' dobro...", priča Goran pokazujući na nedovršeni sprat kuće koji je dozidao poslije poplava.
Kuća mu je bila poplavljena do plafona, a poslije poplave rekli su mu da je najbolje da ju sruši krene da gradi iznova.
“Dolazili su neki kao stručnjaci i rekli da je najbolje da srušim i krenem ponovo. Šta da sam ju srušio, šta bih sad imao”, pita se on.
Tog dana kada smo ga posjetili u njegovu kuću poslije devet mjeseci vratili su se i njegovi unuci, dvogodišnji blizanci. Ranije nisu mogli zbog loših uslova. Vijest koja raduje i daje nadu.
Dimitrić je, međutim, ogorčen reakcijom nadležnih u trenutku izbijanja poplava, a krivicu vidi u hidroelektrani "Bočac".
“Imaš nasip tu iza, a u kući ti dva metra vode. Hidrometeorolozi su najavljivali ogromne padavine, a oni su nagomilavali vodu zbog raftinga. I ranije su bile poplave, ali ne ovako razorne", ističe Dimitrić.
Pred odlazak pitamo ga šta misli kada će uspjeti da se konačno opravi od ove nesreće. “Da li će doći trenutak kada ćete moći sjesti i konačno uživati u svojoj kući”, pitamo uz nadu u pozitivan odgovor.
“Samo u onoj kući”, odgovara pokazujući na nebo.
Kod njegovog komšije Mile situacija je, reklo bi se, mnogo bolja.
“Oporavili smo se, jesmo zaista. Dobili smo tih 5000 KM u vaučerima, od grada još hiljadu, to je otprilike to kolika mi je i šteta bila. Dobro jesam ja možda još dodao malo, ali treba biti iskren, oporavili smo se. Jedino oni koji su nezaposleni, kod njih je teško”, kaže Mile.
Da se neko brže oporavio i sanirao štetu, a neko sporije vidi se i bez pitanja. Dovoljno je proći ulicom i pogledati kuće i njihove fasade. Kod nekih su nove, kod nekih stare, a nije svakog ni ista nesreća zadesila. O tome govore linije na još neobnovljenim fasadama, linije koje pokazuju visinu vodostaja.
“Evo vidite dokle je bila voda. Ovo sve bilo je pod vodom”, pokazuje nam Željko Čiča rukom podignutom iznad glave.
Živi sa suprugom i dvoje djece, a samo on je zaposlen. Vodi nas u obnovljeno prizemlje u koje još nije uselio, jer ostalo je da se još nekoliko stvari završi.
“Dobio sam onaj vaučer, ali to je posebna priča. Odeš da kupiš nešto, a cijena ako plaćaš vaučerom potpuno druga. Evo šljunak za taj put koji sam morao da naspem do kuće je inače 14 KM, ali za vaučer 40 KM. I tako gdje god odeš, od građe do televizora. Ali srećom bilo je dobrih ljudi, pomogli su mi i moji prijatelji koji žive u inostranstvu i drugi koji su čuli za nas preko TV-a. UNDP nam je pomogao, ljudi su najbolje radili, nema ono dajemo pare pa da ne znaju gdje to ode. Došli su i popisali šta sve treba da se uradi, i poslije došli majstori i donijeli materijal i napravili”, priča Čiča.
Njegova kuća nalazi se nekoliko desetina metara od nasipa i logičan zaključak na prvi pogled da je voda stigla preko njega, ali ona je stigla sa potpuno druge strane, iznutra.
“Evo nasipa, ali nije ovdje prelilo, već je Vrbanja probila na Crnom viru”, priča dok nam pokazuje kroz prozor nasip i dodaje:
"Ništa od ovog se ne bi desilo da je na vrijeme ispuštena voda na Bočcu. Znam da su i drugi gradovi imali velikih problema sa poplavama, ali su njima mogli dati dupli novac da su na vrijeme zaštitili Banjaluku. A i ovaj nasip. Za šta su dali tolike milione kad nije urađeno kako treba. Gore na Crnom viru, stavili željezo ‘šesticu’ u onaj beton, a tu je najveći udar, zna se. Kako ga neće probiti", kaže Čiča.
Na kraju priznaje da još jednu ovakvu poplavu ne bi podnio.
“Slušam ovih dana kažu biće opet poplave. Kad bi bilo ovako ja bih sve ovo zapalio, života mi. Ali ne vjerujem da će ponovo ovako biti” kaže Čiča.
Porodica Kuzek, takođe je pogođena poplavama. Poplavljene su im dvije kuće, ona u kojoj žive Zoran i Zora sa najmlađim sinom Nedeljkom, te ona u kojoj žive sinovi Mirko i Miroslav sa svojim porodicama. U ovih devet mjeseci, kako su rekli, sanirali su tek polovinu štete.
Najstariji članovi porodice poslije poplave jedno vrijeme spavali su na dušecima, jer kreveta nije bilo, a trenutno muku muče sa popucalim zidovima i vlagom koja je prisutna u nekoliko prostorija.
"Taman kada se malo ustabilimo, udari nova poplava", kaže najstariji Kuzek, ističući da je njihova kuća do sada bila ukupno pet puta pod vodom.
“Donosili su nam pomoć, stvarno je bilo organizovana ta podjela hrane, vode, sanitarija. Sada mi nešto obnavljamo, ali pitanje je koliko će trebati vremena, koliko će godina trebati da se oporavimo od poplava”, dodaje Mirko.
On govori da su pojedine službe potpuno zakazale tokom poplava i ponovo čujemo u ovom naselju omraženu riječ - “Bočac”.
"Ko će snositi odgovornost zbog toga što je na dva mjesta pukao nasip? Ko je kriv zbog akumulacije vode na brani u Bočcu i zbog čuvanja iste za održavanje raftinga?", pita se Mirko koji je za vrijeme poplava spavao u osnovnoj školi u gornjem dijelu Česme jer je njihova kuća bila poplavljena.
"Da li bilo koja vlast može da dozvoli da bilo koje naselje ostane odsječeno? Gdje su bili Civilna zaštita, vojska, jedinice specijalne policije? Kako oni nisu bili organizovani za poplave?", ogorčen je Mirko koji ističe da za pomoć stanovništvu tokom poplava najviše treba zahvaliti mještanima Česme.
Članove porodice Kuzek pitamo da li sada strahuju od novih poplava, a Zoran odgovara kontrapitanjem:
“Gore gdje je probijen nasip su samo navukli zemlju, a jel zemlju voda najlakše nosi?”
Upravo taj strah, ako ne strah, onda bar zabrinutost prisutna je kod većine poplavljenih mještana Česme i s tim će morati da se nose, pored svih ostalih egzistencijalnih problema.
Na to nam je ukazao i tridesetogodišnji Vladimir Bjelajac, mještanin Česme kojeg srećemo gotovo na odlasku.
“Moje neko stručno mišljenje, kao psihologa, pošto sam to završio, je da je narodu tek sad potrebna neka stručna pomoć u vidu psihologa. Možda bi bilo dobro da se napravi neki tim pa da obiđu ljude ovdje i pruže im pomoć, možda imaju problema, kao što je PTSP poslije rata, jer to su bile vrlo stresne situacije”, upozorava Bjelajac koji je i sam preživio poplavu.
“Nije tu samo poplava, ja to gledam malo šire. Prisutno je tu veliko nezadovoljstvo, kad kreneš od sitnica do velikih stvari. Evo pogledajte ovaj autobus kuda ide, pogledajte ulicu, pa zatim ti ljudi moraju da presjedaju u drugi bus da stignu do grada… A tu je još mnogo drugih stvari i sve se to odražava na ljude”, kaže Bjelajac.
I sam je vrlo nezadovoljan stanjem u naselju, ali i u društvu. Razloga za nezadovoljstvo, nažalost ima. Navodi da je volontirao neko vrijeme, ali da mu ugovor nije produžen i trenutno je nezaposlen. Poslije svega, nije optimista, posebno kada je budućnost mladih u pitanju.
“Da imam priliku, sutra bih sjeo na avion i otišao odavdje, bez razmišljanja”, zaključuje on rečenicom koja je poražavajuća za cjelokupno društvo.
Ostavljamo ga bez kontraargumenta, ali u nadi da će on vrlo brzo imati razloga da promijeni svoj stav. Iako je oporavak Česme na momente zaista vidljiv, trebaće dosta toga da se uradi da se promijeni situacija u ovom naselju i da ne ostane samo na tome da se u posljednjih godinu dana osušio neki natopljeni zid, očistilo smeće i zamijenio uništeni namještaj ili kućanski aparati. Jer ovi ljudi zaslužuju da zaista krenu naprijed.
