Dvadeset i tri godine traje čekanje na pravdu za smrt 12 beba, koje su preminule usljed nedostatka kiseonika na Odjelu za intenzivnu njegu porodilišta u Banjaluci od 22. maja do 19. juna 1992. godine.
U banjalučkom Kliničkom centru tada je rođeno 14 beba kojima je bio neophodan kiseonik, ali im nije mogao biti dopremljen zbog zabrane Savjeta bezbjednosti UN.
Avion sa kiseonikom koji je tih dana čekao na aerodromu Batajnica, kod Beograda, nije dobio dozvolu za let od UN. Bebe su živjele toliko malo da nisu dobile ni imena, a sahranjene su jedna do druge na banjalučkom novom groblju.
Dvije bebe su preživjele, ali sa teškim posljedicama. Kod jedne od njih - Marka Medakovića nedostatak kiseonika doveo je do toga da diše sa trećinom pluća, cerebralne paralize, hematoma na mozgu i krivljenja kičme.
Druga beba Slađana Kobas preminula je 2005. godine, nikada se ne oporavivši od manjka kiseonika.
Avion sa kiseonikom koji je tih dana čekao na aerodromu Batajnica, kod Beograda, nije dobio dozvolu za let od UN. Bebe su živjele toliko malo da nisu dobile ni imena, a sahranjene su jedna do druge na banjalučkom novom groblju.
Dvije bebe su preživjele, ali sa teškim posljedicama. Kod jedne od njih - Marka Medakovića nedostatak kiseonika doveo je do toga da diše sa trećinom pluća, cerebralne paralize, hematoma na mozgu i krivljenja kičme.
Druga beba Slađana Kobas preminula je 2005. godine, nikada se ne oporavivši od manjka kiseonika.
Jedna od majki Željka Tubić iz Prijedora smatra da bi zadovoljenje pravde bila moralna satisfakcija ne samo majkama, već cijelom društvu, Srpskoj i svim ljudima koji tu žive, jer su bebe bile različitih nacionalnosti.
Tubićeva poručuje da je bitno da oni koji su krivi - odgovaraju za ovaj zločin.
"Ako treba čekaćemo još 23 godine, samo da pravda bude zadovoljena", kaže Tubićeva.
"Jedan po jedan gasio se život naših beba, koje nikome ništa nisu skrivile. Čim su se rodile, bile su osuđene na smrt, nisu im dali ni da dišu. Naša tuga je danas još veća", objašnjava Tubićeva.
Majke preminulih beba nikada niko nije kontaktirao niti saslušao osim predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.
"Sve što smo uspjele da uradimo po našem pitanju i dosadašnjeg statusa - sve to je sve zahvaljujući predsjedniku Srpske Dodiku", kaže Tubićeva, podjetivši da je u decembru 2010. godine formirano Udruženje "Dvanaest beba".
Tubićeva, koja je i sekretar Udruženja, navodi da majke trenutno imaju status najniže stope civilne žrtve rata i mjesečno dobijaju oko 80 KM.
"Dijete niko ne može da nadoknadi, ono što je žalosno, a što se tiče nas majki, jeste to što imamo djecu koju ne možemo dalje same da školujemo upravo zato što naša prava i status nisu riješeni kako treba", navodi Tubićeva.
Ona ističe da je u razgovoru sa predsjednikom Srpske prije dvije godine nagovješteno da bi majke trebalo da dobiju barem status porodica poginulih boraca.
Dragoslava Jaćimović kaže da je njen dječak živio samo dva dana i da bi danas imao 23 godine."Majke još uvijek čekaju pravdu. Ali, ima Boga pa neka ih pita sve", kaže Jaćimovićeva.
Ona navodi da se takav zločin ne može oprostiti i da se mnogo puta pitala zašto je moralo da bude tako i da li je to nekome trebalo politički ili nacionalno?
Jaćimovićeva pita zašto niko nije odgovarao za ovaj zločin, izrazivši očekivanje da će, ipak, jednog dana neko odgovarati za izgubljene živote nevinih beba.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske Nedeljko Mitrović ocjenjuje da se prije 23 godine desio stravičan zločin.
Mitrović podsjeća da tadašnji generalni sekretar UN Butros Butros Gali, uz američki pritisak, nije dozvolio da se dostavi spasonosni kiseonik banjalučkim bebama.
"Najtragičniji zločinu po karakteru, načinu i namjerama je upravo slučaj 12 beba", kaže Mitrović Srni, naglasivši da je apsurdno da za taj zločin još niko nije odgovarao.
