Neočišćeni putevi ka zaseocima, zaleđena voda, tek poneki slučajni prolaznik i traktorista, zimska je slika Stričića na Manjači kod Banjaluke.
Najstariji mještani, kažu, navikli su od djetinjstva na oštru klimu, smetove i hladnoću, ali ovakav kijamet, tvrde, ne pamte.
Bez obzira na sibirske temperature stoka se mora nahraniti i napojiti, vatra naložiti i ručak skuvati, a valja se popiti i kafa uz poznatu manjačku šljivovicu.
"Temperature se noću spuštaju i do minus 25: voda je zaledila, to nam je najveći problem. Imam 15 krava i teladi, pa sin i ja po čitavu noć dežuramo u štali i zagrijavamo plinom vodovodne cijevi, kako bismo imali čime napajati stoku. Na ovakvom minusu teško je održati vodu da ne zaledi, ali šta ćemo moramo", priča Dojčin Đurđević, piše "EuroBlic".
Zbog ekstremno niskih temperatura, Đurđevići su morali da oblože unutrašnjost štale balama sijena i najlonom, ali ni ova izolacija nije spriječila da se inje uhvati po zidovima.
"Bilo je zime i ranije, ali ovakve ne. Posljednjih godina se klima mnogo promijenila. Žao mi je starih ljudi, koji su sami i nemoćni, ali tu smo da im pomognemo koliko možemo. Bitno je da ima brašna i drva", kaže Dojčin, čije se imanje nalazi na 796 metara nadmorske visine.
Đurđevići žive isključivo od poljoprivrede: prodaju stoku, a od prodaje mleka su odustali, jer se, kažu, ne isplati.
I baka Jovanka kuburi sa hladnoćom. Stari „Smederavac“, na kojem se kuva domaća supa i zagrijava voda, grije samo jednu prostoriju i to tokom cijele noći. Druge ne može, jer se nema dovoljno drva.
Jovanka dočekuje rakijom, kafom i kolačima. Red se, kaže, mora znati i nikakva zima i minusi ne smoju da remete običaje dobrodošlice.
"Ne znam šta da vam kažem - teško je, voda u kući je zaledila, pa je donosimo iz bunara. Preko noći i u bunaru zaledi, pa led lupamo sjekirama, kako bismo došli do vode", kaže ova baka.
U zaseoku Pajići novinari su sreli i Draženka (40), koji je traktorom krenuo do Stričića. Drugačije, kaže, ne može, jer su seoski putevi zavejani.
"Snijeg nije veliki, ali je hladnoća da „srce puca“. Kod nas u zaseoku ne prolazi ralica, pa sam sa komšijama dogovorio da sami očistimo snijeg, jer ne daj Bože da nekog nešto zaboli, ne bi se moglo sići do glavnog puta", priča Draženko Pajić.
U ovom dijelu Manjače ima 24 kuće-u svakom od domaćinstava živi najviše po dvoje, uglavnom starih ljudi ili neoženjenih manjačkih momaka. Djevojke su, u potrazi za boljim životom, napustile zavičaj- jedne su otišle u grad, druge u inostranstvo.
"Samo u našem zaseoku nas je četrnaestorica neoženjenih. Ni jedna neće na selo da se pati, pa često kažemo da ćemo ići u Albaniju da tražimo žene, jer nam nije bitna vjera i nacija, samo da imamo s kim da podijelimo život", kaže Draženko.
Krsna slava mnogih meštana na Manjači je 20. januar- Sveti Jovan Krstitelj. Iako je zima stegla, a led okovao ognjišta, domaćini i ne pomišljaju da ove godine odustanu od proslave svog zaštitnika.
"Ako treba, umrijeću kraj pečenice, ali ću je ispeći. Slava se mora slaviti, bez obzira na zimu i bolest. Prosio bih, ako treba, ali slavu nikad ne bih ostavio", kaže deda Miodrag Pajić.