Služenjem parastosa danas je na groblju Pučile u Bijeljini obilježeno 29 godina od zločina nad pripadnicima JNA u Tuzlanskoj koloni.
Počast pripadnicima JNA koje su muslimanske snage ubile u Tuzlanskoj koloni prije 29 godina odali su premijer Republike Srpske Radovan Višković, predsjednik BORS-a Milomir Savčić, delegacije grada Bijeljina na čelu sa gradonačelnikom Ljubišom Petrovićem, predstavnici gradskih odbora političkih partija, kao i brojne delegacije organizacija i udruženja proisteklih iz odbrambeno-otadžbinskog rata i Trećeg pješadijskog (Republika Srpska) puka, kao i oni koji su preživjeli ovaj zločin.
Muslimanske snage napale su 15. maja 1992. godine kolonu JNA u Tuzli koja je, na osnovu prethodno postignutog dogovora, trebalo da napusti tuzlansku kasarnu. Tada su ubijena 54 vojnika, a 44 su ranjena.
Napad na 92. motorizovanu brigadu JNA, koja se u dogovoru sa vlastima Tuzle mirno povlačila iz kasarne "Husinska buna", izvršen je iz zasjede.
Tuzlansku kolonu, u kojoj je bilo 600 vojnika i njihovih starješina, te 200 motornih vozila napali su pripadnici muslimanskog MUP-a i Teritorijalne odbrane, te "Zelenih beretki".
Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Duško Milunović pozvao je juče Tužilaštvo BiH da procesuira zločine nad Srbima u BiH, a jedan od njih je i podmuklo ubistvo 54 vojnika u Tuzlanskoj koloni 15. maja 1992. godine.
Očigledno je, istakao je Milunović, da Tužilaštvo BiH neće i ne želi da se suoči sa zločinima koji su počinjeni nad Srbima u proteklom ratu.
Milunović je naveo da se zločin u Tuzli desio po istom scenariju kao u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici što je pokazalo da hrvatsko-muslimanska strana nije bila spremna na mirno rješavanje problema već je namjeravala da izazove oružani sukob sa Srbima.
Autor knjige "Tuzlanska kolona" Dragan Mrkajić tvrdi da je taj napad bio uvod u najveće etničko čišćenje Srba u BiH poslije Drugog svetskog rata.
Kroz svjedočenja 33 preživjela učesnika i zastrašujuće ispovjesti porodica žrtava, Mrkajić potkrepljuje tvrdnje o "savršenom zločinu" na Brčanskoj malti kao metodi specijalnog rata koji je BiH gurnuo u dugogodišnje krvoproliće – zbog interesa velikih sila i nacionalizma malih naroda.
U knjizi su objavljena imena 54 poginula i nestala pripadnika JNA za koje postoje podaci, a autor objašnjava da ovaj spisak žrtava nije konačan jer nije postojala evidencija o dobrovoljcima, civilnim licima i starješinama koji su sa porodicama izbjegli iz Hrvatske i boravili tih dana u kasarni.
Autor navodi da je u koloni koja se povlačila iz kasarne "Husinska buna" u Tuzli bilo stotinjak vozila sa 600 vojnika JNA, ali i civila, žena i djece, koji su odlučili da sa svojom vojskom napuste ovaj grad.
On opisuje i noć nakon zločina u kojoj su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika dovezeni na tuzlansku deponiju i zatrpani gomilama smeća, a teren poravnat buldožerom.
Na osnovu višegodišnjeg prikupljanja i analize sve dostupne građe o ovom događaju, autor tvrdi da su tijela ubijenih skrivena na najmanje četiri prikrivene lokacije, od kojih je jedna Bolnica za plućne bolesti u tuzlanskom naselju Slavinovići.
Iz masovne grobnice na groblju Trnovac u Tuzli 1999. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 30 izgorjelih vojnika.
Do danas za ovaj zločin, kao ni za Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu, niko nije odgovarao – ni izvršioci, ni naredbodavci iz političkog i vojnog vrha Bošnjaka.
(Srna)
