Rušenje Starog mosta u Mostaru bilo je vojno opravdano, zaključilo je žalbeno vijeće u srijedu na izricanju presude optuženim Hrvatima za zločine nad muslimanima tokom sukoba sredinom 90-ih godina prošlog vijeka.
Izricanje presude žalbenog vijeća Haškog tribunala u slučaju "Prlić i ostali" obilježila je nasilna smrt jednog od optuženih Slobodana Praljka koji je popio otrov i potom umro.
U sjenci tog događaja, prošla je, gotovo nezapaženo, odluka vijeća Haškog tribinala koje je oslobodilo optužene za zločine nad civilima u Mostaru.
Predsjedavajući žalbenog vijeća Karmel Agijus kaže da je žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Fausta Pokara, zaključilo da je rušenje Starog mosta u Mostaru bilo izvršeno u vojne svrhe, a ne radi zastrašivanja i terorisanja civilnog stanovništva, bosanskih muslimana.
Žalbeno vijeće je, uz suprotno mišljenje sudije Pokara, procijenilo da je Stari most bio vojna meta u trenutku napada i njegovo uništenje je dalo jasnu vojnu prednost za HVO.
Prvostepenom presudom bilo je utvrđeno da se radilo o razaranju neporavdanom vojnim potrebama iako vijeće tada nije osporilo da je most bio vojni cilj. U prvostepenoj presudi bilo je zaključeno da je razaranje mosta rezultiralo potpunom izolacijom dijela stanovnika Mostara i imalo je nesrazmjerno veliki psihološki učinak na stanovništvo u odnosi na vojne koristi od rušenja mosta. Zato je najprije bilo zaključeno da je riječ o razaranju neporavdanom vojnom potrebom.
Međutim, Žalbeno vijeće danas je, uz izdvojeno mišljenje Italijana Fausta Pokara, zaključilo je da je provosteopena presuda doneta na osnovu "pogrešnih zaključaka" o rušenju mosta i "posljedičnom učinku terorizovanja stanovnika", pa je optužene oslobodilo u ovom dijelu presude.
Stari mostarski most bio je (i ostao) simbol ovog hercegovačkog grada na Neretvi. Izgrađen je još u 16. vijeku (1558. godine) u vrijeme Otomanskog carstva, ali je tokom sukoba muslimana i Hrvata srušen 1993. godine. Srušile su ga hrvatske vojne snage. Građenje novog mosta završeno je 23. jula 2005. godine.
