Sve više ljudi koji su boravili i borave na lokacijama gađanim radiološkim oružjem tokom NATO bombardovanja RS 1995. i Srbije 1999. godine razbolijeva se i umire od malignih bolesti.
Producent dokumentarnog serijala "Eksperiment naživo - Eksperimentum in vivo" Miloje Nešić upozorio je na ovaj problem i naglasio da je to činjenica koja čini suvišnom svaku polemiku o tome da li je radiološko oružje štetno ili nije.
Podaci do kojih je došla ekipa ovog serijala pokazali su da na području BiH nije ozbiljno rađena dekontaminacija, a veliki problem u slučaju Srbije jesu lokacije za koje se ne zna da li su gađane radiološkim oružjem.
Televizijski serijal od osam polučasovnih epizoda "Eksperiment naživo - Eksperimentum in vivo" jeste projekat realizovan od maja 2017. do maja 2018. godine koji je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Srbije.
"Na ideju da obradimo ovu temu došli smo znatno ranije, jer smo primetili da se veliki broj naših, uglavnom mlađih, kolega, novinara i tehničara, koji su boravili na kontaminiranim lokacijama razboleo, a, nažalost, mnogi su i preminuli", kaže Nešić.
Među njima je bila i njegova supruga Aleksandra Stanković Nešić, koja je kao novinar Radio-televizije B92 i šef dopisništva u Nišu mnogo puta boravila na lokacijama gađanim radioaktivnom municijom na jugu centralne Srbije, ali i na teritoriji Kosova i Metohije, posebno na lokaciji Pljačkovica, iznad Vranja, koju je NATO intenzivno gađao.
Radeći na tim lokacijama, kako ističe Nešić, ona je uočila da se mnogo lokalnog stanovništva, policajaca i vojnika, koji su bili na bombardovanim područjima, razboljelo, od kojih su mnogi umrli uglavnom od malignih oboljenja, među njima i Aleksandra, koja je preminula prošle godine.
MONDO istražuje: Kako nas je NATO “osiromašio”
Sagovornici u serijalu bili su stručnjaci i naučnici iz najuglednijih instituta u Srbiji i sa fakulteta, koji su govorili na osnovu rezultata svojih istraživanja, odnosno naučnih radova izlaganih na domaćim i međunarodnim stručnim konferencijama.
Među njima je veliki broj ljekara, a ima i veterinara, fizikohemičara, nuklearnih fizičara, stručnjaka za atomsko-biološko-hemijsku (ABH) odbranu, biologa i drugih stručnjaka različitih specijalnosti.
Tokom višemjesečnog istraživanja, ekipa filma je intervjuisala i porodice žrtava i ljude koji su se kao mještani ili vojnici zadesili 1999. godine na bombardovanom području, ali i stručnjake koji su nakon rata radili na tim lokacijama.
Nešić naglašava da su mnogi od stručnjaka sa kojima je razgovarano uočili identičan problem na području Republike Srpske i Srbije - veliko zagađenje, u Srpskoj radiološko, a u Srbiji i radiološko i hemijsko, čije će se posljedice po zdravlje ljudi još dugo osjećati.
"Serijal se zove `Eksperiment naživo - Eksperimentum in vivo` zbog toga što su naši sagovornici, nezavisno jedan od drugog, zaključili da je 1999. vođen eksperimentalni rat, eksperiment naživo, i da je to bio hemijski i radiološki rat, čije se posledice osećaju i osećaće se još dugo", kaže Nešić.
Prema izjavama sagovornika, brojne lokacije koje su gađane nisu dekonatminirane, što se odnosi i na Republiku Srpsku, te posebno na oblast Kosova i Metohije, dok je postojanje lokacija koje su gađane, a za koje se ne zna, poseban problem na prostoru južne Srbije.
"General Slobodan Petković, koji je bio načelnik ABH sektora i 1995. i 1999. godine u Generalštabu Vojske Jugoslavije, kaže da je Vojska vršila evidenciju tih lokacija, ali, pošto je bila u položaju da trpi udare NATO avijacije, nešto su mogli da uoče, a nešto nisu", navodi Nešić.
Počinje istraživanje o posledicama bombardovanja
NATO je nekoliko godina nakon završetka bombardovanja dao svoje podatke, ali, kako navodi Nešić, kada su upoređeni, ispostavilo se da ima lokacija za koje se nije znalo, ali i da je bilo i onih kao što je Pljačkovica, iznad Vranja, koja je bila ekstremno kontaminirana, a NATO je nije prijavio.
"To je izuzetno ozbiljan problem, jer se Pljačkovica nalazi neposredno iznad Vranja i vrlo blizu centru ovog grada od 50.000 stanovnika. NATO nije dao podatke da je gađao tu lokaciju, a zagađenje je bilo oko 1.200 puta veće od propisanih normi", ukazuje Nešić.
Dekontaminacija je počela tek tri do četiri godine nakon što su poznate lokacije na jugu Srbije gađane, što znači da je, kako je ukazao, oko 1.000 dana u prosjeku prošlo od trenutka kontaminacije do početka dekontaminacije.
Za to vrijeme su i lokalno stanovništvo i životna sredina bili izloženi radiološkom oružju koje je NATO koristio u bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine.
"Ozbiljan problem su lokacije za koje se ne zna da su gađane radiološkim oružjem jer stručnjaci za ABH odbranu kažu da praktično možete mernim uređajima da prošetate preko terena koji je kontaminiran i, ako se ne sagnete i ne uradite merenje neposredno iznad tla ili na uzorku tla, moguće je da prođete preko terena i da instrumenti ne registruju zagađenje", upozorava Nešić.
Tako neotkriveno zagađenje dospijeva u zemljište i podzemne vode, pri čemu korozija municije sa osiromašenim uranijumom traje dugo, a posebno je opasna prašina koja se stvara prilikom udara metka u tvrdu metu i te čestice, veoma malih, mikronskih dimenzija izuzetno su štetne ako dospiju u organizam inhalacijom ili posredstvom hrane i vode.
"Prema saznanjima našeg produkcionog tima, postojala je mogućnost transporta tih mikronskih čestica na daljinu, ali nema istraživanja koja bi odredila koliko je to u kilometrima, desetinama ili stotinama kilometara", navodi Nešić.
Posljedice bombardovanja osiromašenim uranijumom
On kaže da se u razgovoru sa mještanima u selima u Srbiji koja su gađana radioaktivnom municijom došlo do informacija da se veliki broj ljudi, i to relativno mladih, razbolio, od kojih je mnogo umrlo.
Nešić podsjeća da oboljelih i umrlih usljed izloženosti kontaminaciji od radiološkog oružja ima i među vojnicima.
"Razgovarali smo sa hirurgom koji sada radi u Zdravstvenom centru u Pirotu, a koji je služio vojni rok 2000. ili 2001. godine. Njegova jedinica nalazila se na samom jugu Srbije i on je kao mlad lekar obilazio jedinice raspoređene prema Kosovu i Metohiji, Makedoniji i Bugarskoj, i to na lokacijama koje još nisu bile dekontaminirane", napomenuo je Nešić.
Ubrzo nakon odsluženja vojnog roka, taj ljekar se razbolio, ali, kako je istakao Nešić, ne samo on, nego su se, od tridesetak pripadnika njegove jedinice, sedmorica razboljela i preminula uglavnom od malignih bolesti.
Ekipa serijala je na terenu naišla i na slučaj radnika vranjanskog vodovoda koje je lokalna vlast neposredno poslije bombardovanja poslala na Pljačkovicu da rade na raščišćavanju telekomunikacionog objekta, gdje su se nalazili predajnici i repetitori lokalnih radio i TV stanica, te Radio-televizije Srbije.
"Od osam radnika koji su u kontinuitetu izlazili nekoliko nedelja na Pljačkovicu, sedmorica su umrla, a jedan je preživeo i mi smo ga snimili. On je takođe bolestan, ali su se sve njegove kolege, uključujući i direktora Vodovoda, koji je nekoliko puta izlazio na lokaciju sa radnicima, razbolele i umrle od malignih bolesti", navodi Nešić.
Na području Republike Srpske, kao i na području Srbije očigledno bi trebalo uraditi dodatna istraživanja.
"Podaci do kojih smo došli govore da na području BiH, zapravo, i nije ozbiljno rađena dekontaminacija na lokacijama koje su gađane. Tako da bi to moralo da se sagleda i da im se posveti adekvatna pažnja, kao i zdravlju ljudi", ističe Nešić.
On smatra da je paradoks što, suprotno savjetima ljekara o potrebi ranog otkrivanja malignih bolesti, nije više učinjeno na provjeri zdravlja ljudi koji su se nalazili u kontaminiranim područjima.
"Ovde su i Republika Srpska i Srbija pretrpeli najveće i najopasnije zagađenje u istoriji, a medicinski sistemi nisu reagovali adekvatno i nisu pozivali ljude na preglede", ocijenio je Nešić.
