Na današnji dan 1992. postavljeni su temelji Kutiljerovog plana za BiH, koji je predviđao njenu kantonizaciju i nezavisnost - plan su prihvatili Srbi i Hrvati, a tadašnje muslimansko rukovodstvo ga je prvo potpisalo, a potom odbacilo.
Srpsko prihvatanje tog plana je istorijski značajno jer potpuno negira navodnu srpsku krivicu za rat u BiH i tvrdnje da su Srbi započeli sukobe jer su, navodno, htjeli da ruše BiH i uspostave "veliku Srbiju".
Lisabonski pregovori, koje je inicirala EU, a koje je vodio portugalski diplomata Žoze Kutiljero, pokrenuti su kako bi bili spriječeni sukobi u BiH i pronađeno kompromisno rješenje.
Tokom razgovora, 21. i 22. februara, evropski predstavnici su dali svim stranama ugovor sa tri osnovne tačke prema kojima bi BiH bila nezavisna i sastavljena od tri nacionalna kantona, a Sarajevo bi imalo eksteritorijalni status.
Srpska i hrvatska strana, koju su predvodili Radovan Karadžić i Mate Boban, prihvatila je te principe. Tako ostaje zbilježeno da je srpska strana prihvatila nezavisnost BiH prije ijednog ispaljenog metka u BiH u zamjenu za teritorijalnu autonomiju.
Samo je muslimanska strana imala primjedbu, i to na drugu tačku sporazuma, koja se odnosila na kantone.
Prema brojnim svjedočenjima, kako samog Kutiljera, tako i drugih aktera, računajući Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Rusmira Mahmutčehajića, koji su predvodili delegaciju SDA, evropski predstavnici su objasnili da je riječ o kompromisu.
Muslimanskoj delegaciji, odnosno delegaciji SDA, objašnjeno je da dva naroda, Srbi i Hrvati, imaju uslov za nezavisnost i da im se mora izaći u susret, ali da se izlazi u susret i muslimanima jer i Srbi i Hrvati prihvataju novu državu.
Muslimanska strana je prihvatila taj plan 18. marta, ali ga je Alija Izetbegović nakon toga, u osvit sukoba, odbacio.
Dejtonski mirovni sporazum, potpisan četiri godine kasnije, mnogo je nepovoljniji, prije svega za Bošnjake, u odnosu na Kutiljerov plan, ali su ga njihovi predstavnici ipak prihvatili.
Prethodno su Izetbegović i vrh SDA odbacili sporazum Karadžić-Filipović, koji je predviđao ostanak BiH u skraćenoj Jugoslaviji, i to bez unutrašnjih granica u BiH. Izetbegović je bio jedan od inicijatora ovog sporazuma, sa kojim se saglasio i Beograd.
Tadašnju muslimansku stranu zastupali su Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, a sa srpske strane u pregovorima su učestvovali Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.
Čim je dogovor predstavljen javnosti, vrh SDA ga je odbacio.
Muslimanska strana je nakon odbijanja ta dva sporazuma odbacila još dva mirovna plana: Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov.
Ove istorijske činjenice, potpisi i svjedočanstva, jasno lociraju krivca za ratne strahote koje su uslijedile i ukazuju da su vrh SDA i njen lider Alija Izetbegović počinili zločin protiv mira.
Izetbegović je to i javno priznao u prijeratnom parlamentu BiH, izjavivši da će "žrtvovati mir za suverenu i nezavisnu BiH". Tako je i učinio.
Žoze Kutiljero je u Hagu, na suđenju Radovanu Karadžiću, direktno optužio Aliju Izetbegovića i njegovu stranku da su minirali Lisabonski sporazum, te da su ga obmanuli, prihvatajući, pa povlačeći potpis, te da je takvo ponašanje izazvalo rat.
