Roditelji djece ubijene u Ribnikaru svjedočili o užasima koji su ih zatekli...
Skoro sat i po vremena svjedočili su roditelji ubijenog dječaka o užasu, tuzi i bolu koji ih je zadesio saznanjem da više nemaju jedinca. U sudnici je vladala neopisiva tuga dok majka Suzana Stankovic Čikić grcajući tiho govori kako je sinovljevo koncertno odijelo i druge stvari peglala ne želeći da prihvati da ga više nema. Pričala je kako je u mrtvačnici tražila fen i sušila okupanu kosu sina. "Nema više ćao mama, moram da ti ispričam sta je bilo u školi. Nemamo više razlog da živimo. Čemu da se nadamo. Čije vjenčanje da čekamo" - rekla je Suzana.
I ona i suprug su na izmaku snage govorili o smrtonosnim povredama i slikama mrtvog razreda koje su vidjeli. Istakli su stravičnu preciznost dječaka ubice i da je njegov otac odgovoran za zločin.
"Jedan od tri metka je promašio Andriju. Prošao je kroz jaknu i stolicu. Jedan ga je pogodio u nogu, a jedan bočno u ruku i srce. Ubica je bio stravično precizan" - kazao je Miloš Čikić istakavši da se u vojsci bavio gađanjem, ali da mu je jasno da je dječaka otac učio da gađa u žive mete. "To je strašno reći. Oni su bili poktetne mete. Mrtva djeca svuda po učionici" - plačući je svjedočio Miloš.
Suzana je dodala: "Raznio je srce mog sina Andrije, a hladan mi je odgovorio da zna da ga je ubio. Rekao mi je da je njegov kriterijum za ubijanje bio da su djeca okej. Policiji je rekao da nije bio ljut ni na koga".
Gotovo da nije bilo osobe koja nije zaplakala dok su slušali svjedočenja, a podjednako potresno je bilo i ono izrečeno od roditelja ubijene učenice. Na samom početku, roditelji su pozvali na odgovornost školu i istakli da su potreseni izjavama porodice dječaka ubice, koja neće da prihvati odgovornost za djela koje je njihov sin uradio. “Treći maj je počeo kao i svaki drugi dan. Spremio sam ćerku za slikanje. Tog dana joj je javljeno da će biti dežurna kada je došla u školu. Bila je jako srećna zbog toga. Pošto smo bili na putu ja sam od škole krenuo ka Autokomandi gdje su nam čuvali psa. U tom momentu me supruga zvala i rekla da idem odmah u školu i da se nešto desilo”, rekao je otac.
On je objasnio da je odbijao da povjeruje da se desila pucnjava i da mu je odmah kroz glavu prošlo to što je njegova ćerka bila dežurna, te da, ako se nešto desilo, moralo je pored nje da prođe. “Pitao sam jednog profesora koji se zatekao tu da li zna gdje je moje dijete, pošto je na zimu išla sa njim na skijanje. Rekao mi je da zna ko je ona ali da moram da se odaljim. Supruga je bila već sa druge strane škole gdje su bili ćerkini drugari iz odjeljenja, kao i razredna. Otišli smo do Tiršove i Kliničkog centra, ali i tamo smo saznali da nijedno od ranjene djece nije naša. Ponovo smo došli do škole, i tada sam čuo da roditelji, koji ne znaju gdje su im djeca, odu u PS Vračar. Čuli smo da je Dragan ubijen, bili smo uplašeni, ali smo gajili nadu”, kaže otac.
On dodaje da je na ulazu u policijsku stanicu video Mariju Vasović, majku djevojčice sa kojom je njegova ćerka bila dežurna.
“Ona je prva ušla u kancelariju, a kada je izašla, ja sam bez poziva ušao i rekao samo: Recite mi više da znam gdje mi je dijete!“. Sve su mi rekli, ali poslije informacije da mi je dijete ubijeno više ih ništa nisam slušao. Razmišljao sam kako suprugi da kažem. Plakao sam na zidiću, video sam brata tu, zagrlili smo se.. Tada je supruga došla, ona je odbijala da povjeruje.. Rekao sam joj da sam već bio unutra i da nema šta više”, rekao je otac djevojčice bolnim glasom.
Najpotresniji detalj bio je kada je majka ubijene djevojčice Ninela Božović ispričala da je svoju ćerku posljednji put poljubila 6. maja, kada su otišli da identifikuju tijelo.
“Kada smo iz policije došli do škole ponovo, vidjela sam direktorku škole, pitala sam: “Je l’ stvarno moja ćerka?”, a ona mi je samo klimnula glavom. Bila je prva osoba koja je rekla da je vidjela ubijenu djevojčicu. Poslije toga smo bili smo u stanju šoka. Cijeli život pripremaš se za vijesti o smrti, ali ne svog djeteta”, rekla je žena kroz suze.
BONUS VIDEO
